Žeđ za kiparstvom

Žeđ za kiparstvom

Tako je Rendić, iako protiv struje, s više od dvije stotine izvedenih javnih i privatnih skulptura, od Rijeke i Zagreba, do Splita i Dubrovnika, i s mnogobrojnim napisima o njima, pripremao širu hrvatsku javnost za shvaćanje i prihvaćanje umjetničke skulpture — koju je ulogu u slikarstvu jednako uspješno obavljao Vlaho Bukovac — što je uvelike omogućilo i olakšalo nastup i prihvaćanje mlade generacije hrvatskih umjetnika u osvitu dvadesetog stoljeća

Donedavna zaboravljena, a danas općenito priznata hrvatskoga kipara Ivana Rendića redovito se ističe kao prvoga hrvatskog kipara novijeg doba. Međutim, iako to navođenje prvog ima određeno značenje, njegova je pionirska uloga u hrvatskom kiparstvu, ali donekle i u likovnoj umjetnosti uopće, još važnija.

Umjetnost u Hrvatskoj, posebno onoj primorskoj, cvala je u ranijim razdobljima srednjega vijeka i renesanse, ali je u 17., 18. i 19. stoljeću zaostala. Razlog tomu bila su nemirna vremena ratova s Turcima, ali i sve slabiji utjecaj nekoć plodna slikarstva Venecije, koja je i sama tada ekonomski i kulturno sve više slabila.

Građanski stalež u Dalmaciji zadovoljavao se više radovima majstorâ nego umjetnikâ i tek rjeđim uvozom iz Venecije, a onaj plemićki u sjevernoj Hrvatskoj nabavom radova austrijskih ili njemačkih slikara i kipara. Novi građanski sloj, barem onaj imućniji, u 19. je stoljeću naručivao ili kupovao obiteljske portrete, krajolike i mrtve prirode ili ukrasne skulpture također od srednjoeuropskih majstora, dok se Crkva, nekada glavni naručitelj vrsnih svetačkih slika i skulptura, zadovoljavala serijski izvođenim kipovima tirolskih i drugih inozemnih obrtnika. Društveni i ekonomski uspon hrvatskoga građanskog staleža, kako u Banskoj, tako u Dalmatinskoj Hrvatskoj, malo je pratio i kulturni, a pogotovo umjetnički život.

Akademsko školovanje

Pojava i djelovanje Ivana Rendića diljem Hrvatske svjedoči o dvostrukom vidu kiparâ devetnaestog stoljeća. U jednom pogledu bio je jedini istaknutiji hrvatski kipar toga doba koji je propisno akademski školovan, a zatim se usavršavao u atelijeru tada istaknuta talijanskog kipara Giovannija Dupr#a u Firenci. Rendić je skulpture sam zamišljao, skicirao, oblikovao u sadri, a u početku i sam klesao u kamenu. Djelovao je u tada suvremenom kiparskom realističkom stilu, a u graditeljstvu — s dvjema izvedenim građevinama i brojnim mauzolejima i nadgrobnim spomenicima — u jednako suvremenom historicističkom stilu. Pojavom secesijskoga stila u europskim središtima bio je među prvima u nas, koji je već 1901. u svoje skulpture i građevne elemente nadgrobnih spomenika unio secesiju, iako osobno oblikovanu, u spoju s nacionalnim folklorom.

U drugom pogledu, dosljedno našoj društvenoj sredini, bio je i majstor tradicionalnoga shvaćanja, koji putuje i prihvaća brojne narudžbe novoga građanskog društva, društva koje ne traži toliko umjetnički oblikovan kip ili sliku, nego vjeran portret, doličan javni spomenik ili lijepo oblikovan nadgrobni spomenik. U tome je slijedio tradiciju naših (a i inozemnih) starih majstora dlijeta i kista, koji su kiparski i slikarski posao obavljali po narudžbama, ali savjesno i zanatski vješto.

Mladi je Rendić imao živu želju da djeluje u Zagrebu, koji je grad, prema proricanju njegova mecene biskupa Strossmayera, morao postati hrvatskom Atenom.

Po završenim naukama opremio je u Zagrebu 1877. i kiparski atelijer, ali tadašnja društvena sredina još nije osjećala potrebu za umjetničkim ostvarenjima, pa je uskoro, pogotovo nakon potresa 1880, bio prisiljen napustiti Zagreb i preseliti se u veći i življi Trst. Taj grad, premda u likovnom životu nimalo napredniji od Zagreba, bio je, zbog živa pomorstva i trgovine, ekonomski mnogo pogodniji za život i rad. U svom je uglednu i vrlo djelatnu tršćanskom atelijeru Rendić izvodio portrete, nadgrobne i spomeničke skulpture za tu sredinu, ali najviše za gradove, naročito njihova groblja, cijele Hrvatske, putujući neprestano domovinom.

Protiv struje

Kada je drugi put, 1900, ponovno pokušao živjeti i djelovati u Zagrebu, naišao je na otpor mlade generacije hrvatskih kipara. Njih je mecenatski podupirao i obilno pomagao kulturni predstojnik Bogoštovlja i nastave Iso Kršnjavi, koji pak dalmatinskim umjetnicima, naročito zbog tadašnje njihove proturežimske i štrosmajerovske južnoslavenske ideologije, nije bio sklon.

Ti su se mladi hrvatski kipari i slikari, Frangeš, Valdec, Kovačević, Tišov, Iveković, a donekle i Medović, već u svom početnom zaletu uspijevali potvrditi u građanskoj sredini na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, ne samo zbog Kršnjavijeve mecenatske uloge nego i zbog, za umjetnička ostvarenja znatno otvorenije, građanske društvene sredine.

Općem razvoju građanske kulturne otvorenosti pridonijeli su naročito mladi hrvatski književnici i publicisti, koji su od samog početka podupirali kipara Rendića i promicali njegovu skulpturu. Listajući tadašnji dnevni tisak i onaj u časopisima, posebno u vrlo popularnom »Viencu«, začuđuje nas stalno spominjanje kiparske djelatnosti Ivana Rendića, njegovih izvođenih djela diljem domovine, njegovih javnih spomenika.

Tako je Rendić, iako protiv struje, s više od dvije stotine izvedenih javnih i privatnih skulptura, od Rijeke i Zagreba, do Splita i Dubrovnika, i s mnogobrojnim napisima o njima, pripremao širu hrvatsku javnost za shvaćanje i prihvaćanje umjetničke skulpture — koju je ulogu u slikarstvu jednako uspješno obavljao Vlaho Bukovac — što je uvelike omogućilo i olakšalo nastup i prihvaćanje mlade generacije hrvatskih umjetnika u osvitu dvadesetog stoljeća, premda ga baš oni nisu priznali i prihvatili 1900. kao djelatnika, a pogotovo ne kao nestora poslije u njegovoj bijednoj starosti.

Tu pionirsku ulogu Ivana Rendića uočio je i istaknuo u vrijeme priređivanja velike izložbe Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1939. godine, kada su Rendićevo djelo i njegov doprinos hrvatskoj likovnoj umjetnosti bili gotovo potpuno zaboravljeni, tek Ivan Meštrović, zapisavši:

»...Zar može i smije netko podcjenjivati napore jednog Ivana Rendića, koji je stekao velike zasluge za stvaranje naše kiparske umjetnosti? Naša je kiparska umjetnost nakon Rendića prokročila naprijed, ali je Rendić ipak obavio pionirski posao i potakao žeđu za kiparstvo... Kao što ni velike književnosti ne nastaju preko noći, jer najprije trebaju doći generacije, koje će stvarati književni jezik i krčiti šikare, isto tako ne smijemo poricati zasluge prvih pionira naše likovne umjetnosti, to više što su oni radili čak i u težim prilikama nego današnji umjetnici.«

Pa ipak je taj pionir hrvatskog novijeg kiparstva u starosti bio potpuno zaboravljen i zapušten, a nakon smrti zanemaren i nepriznat.

Osobno se sjećam, živeći kao dijete u Supetru, oronula siromašna i poluslijepa starca, koji bi na ribarnici izmolio neku ribu, a u bočici što ju je nosio privezanu oko pasa u trgovini malo ulja da se prehrani i da siromaški preživi.

Mislim da sam rehabilitirao njegov život i rad iscrpnom monografijom o njemu 1969. godine, nakon čega ga se i zavičajni Supetar dolično sjetio i obilježio, a povijest hrvatske skulpture priznala mu zasluženu pionirsku ulogu.

Duško Kečkemet