Za krivu publiku

Za krivu publiku

Preživi li ova predstava susret sa ciljanom studentskom publikom, bit će to prije svega zbog nekoliko odličnih glumačkih kreacija i vrlo visoka prosjeka čitavog ansambla

Osnovni problem nove produkcije Gradskog kazališta mladih iz Splita — Dionice, obveznice, umjetnine, nekretnine mogao bi se odrediti kao repertoarni. Naime, kao inicijalni komad za otvaranje večernje scene izričito namijenjene studentskoj publici, Mametova uspješnica iz 1983. Glengarry Glen Ross (ovdje u naslovu adaptirana kao Dionice, obveznice, umjetnine, nekretnine...) zasigurno — ni tematski ni problemima koje otvara, a ni generacijski — nije dobar izbor. Bez obzira na to što nitko pametan neće drami Davida Mameta — koja je s puno uspjeha pohodila Broadway i West End i američkom piscu 1984. donijela Pulitzerovu nagradu — osporiti dramaturške vrijednosti, njezina ciljana publika ipak bi bila negdje sasvim drugo. Osim što sredovječni looseri nisu omiljeno studentsko štivo, ni tema trgovine nekretninama na surovi američki način (za koju u Hrvatskoj još ne postoji niti adekvatna terminologija) na ovom prostoru ne nalazi lako svoju publiku. Pogotovo u situaciji kad europska, posebno britanska produkcija dnevno proizvodi kvalitetne drame koje se obraćaju upravo mladoj publici.

Režija Gorana Golovka u najvećoj mjeri posvećuje se radu s glumcima, a kako su inače solidnom ansamblu GKM-a pomogle i kolege iz splitskog HNK, glumački segment predstave zasigurno je njezin najkvalitetniji dio. Preživi li ova predstava susret sa ciljanom studentskom publikom, bit će to prije svega zbog nekoliko odličnih glumačkih kreacija i vrlo visoka prosjeka čitavog ansambla. Uvodna epizoda Ante Čede Martinića (Blake) jedna je od najzaokruženijih sporednih uloga koju sam vidio u posljednje vrijeme, baš kao što Trpimir Jurkić (Richard Roma) pogađa pravu žicu one sorte ljudi koja trguje nekretninama i kojima cilj uvijek opravdava sredstva. Uz bok im je i Elvis Bošnjak (John Williamson), s nizom točno razrađenih finesa, a Filip Radoš (George Aaronow) pokazao je kako može funkcionirati i izvan stereotipnih okvira koji su mu u posljednje vrijeme nametnuti i na televiziji i u kazalištu. Vladimir Davidović (Dave Moss), Franko Strmotić (Shelly Levene) i Vinko Mihanović (James Lingk) izvukli su iz Mametovih vještih dijaloga zanimljive karaktere čime su pomogli formirati kompaktni ansambl, što se ne bi moglo reći za nedovoljno artikuliranog Zlatka Bilića (policajac).

I dok su zasluge Gorana Golovka u radu s glumcima znatne, onaj dio predstave koji je pošao naopako izmaknuvši redateljskoj kontroli, a koji sigurno neće pomoći u pridobivanju neke nove publike, njezin je tempo, koji se gotovo do pred sam kraj nekako razvlači i nikako da povuče u dobrom pravcu. Sporom ritmu predstave nisu pomogle ni ubačene konobarice-najavljivačice (šarmantne Maja Rodin i Antonija Jukić) koje su u nekoliko navrata prodefilirale scenom. Tek pri samom kraju predstava uhvati skladan ritam i digne tempo, ali ostaje dojam da je već malo prekasno.

I scenografija (Goran Golovko) i kostimografija (Marija Žarak) ostale su pozitivno nenametljive i u funkciji predstave.

Bez obzira na to što dosada zaista nije estetski kriterij niti je kategorija kojom bi trebalo ocjenjivati jednu predstavu, moglo bi se reći kako se ta neugodna kazališna podstanarka potiho uvukla u Dionice, obveznice, umjetnine, nekretnine i cijeloj predstavi oduzela eventualni šarm koji bi joj nužno trebao u kontaktu s novom publikom. Hoće li to biti presudno u ocjeni uspješnosti starta Večernje scene Gradskog kazališta mladih, vrlo brzo pokazat će sami gledatelji.

Jasen Boko