Vijenac 228

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Upamtite: Ditjakovski!

KAZALIŠNI GLOBUS

Upamtite: Ditjakovski!

slikaMoskva Pojava novih redateljskih imena u Rusiji koja je u posljednjih dvadesetak godina europskom kazalištu otkrila niz zanimljivih redatelja pozorno se prati. Novi mladi redatelj, koji je u posljednje dvije godine obilježio pozornice Sankt Petersburga konačno je stigao i do Moskve. Grigorij Ditjakovski trenutno vrijedi za najzanimljivije rusko kazališno ime, ali Moskva je dosad o njemu samo slušala, da bi sad paralelno u ruskoj prijestolnici radio na dvije predstave. Strindbergova Igra snova u njegovoj režiji upravo se premijerno pojavila na sceni kazališta Et Cetera i izazvala ponešto oprezne kritike. Očito, od debitantskoga rada Ditjakovskoga na moskovskoj sceni očekivalo se mnogo više, vjerojatno i previše. »Ovo nije najuspješnija produkcija Ditjakovskog (..) pokazao je svoje majstorstvo, ali njegovo je umijeće kontaindicirano Strindbergovu dramskom pismu (...), koncepcija je znatno bolja od njezine realizacije (...), ipak dobrodošao prekid s dosadnim ilustracijama kakve gledamo na moskovskim scenama«, neke su od kvalifikacija predstave i rada Ditjakovskog. Riječ je, unatoč polovičnom uspjehu, o imenu koje treba dobro zapamtiti, jer Grigorij Ditjakovski mogao bi biti sljedeće veliko rusko ime. Barem to od njega očekuje naklona mu ruska kritika.

Ratni spektakl u minijaturi

slikaRotterdam Originalni kazališni izričaj nizozemske grupe Hotel Modern očito je pogodio u pravu žicu jer je četveročlana glumačka grupa krenula na europsku turneju. Njihov novi komad zove se Veliki rat i predstavlja ni manje ni više nego Prvi svjetski rat, s njegovim bitkama, pokretima trupa, miljunima mrtvih, uporabom bojnih otrova i dugim topničkim razmjenama, rovovskim borbama i cijelim arsenalom ratnih taktika. Uključujući i prvu pojavu tenka u nekoj bitki, naravno. Pretencioznost tematskog izbora za predstavu s tri glumca i jednim glazbenikom na pravu mjeru smanjuje dimenzija cijeloga kazališnog događaja. Naime, riječ je o džepnom spektaklu, cijeli projekt rađen je u (doslovnom) minimalizmu, pa su scene minijaturne, a jedino glumci izgledaju — divovski. Apokalipsa u minijaturi prolazi vrlo dobro i kod publike i kod kritike, a originalna ideja Hermana Hellea, voditelja grupe, realizirana u fascinantnom scenografskom svijetu spektakla u minijaturi, na svom putu Europom dojmila se svih.

Mendes, još jednom

slikaLondon Da je Sam Mendes režirao još jednu iznimnu predstavu više i nije novinska vijest. Ova ipak zaslužuje spomen jer je njegova posljednja produkcija na čelu londonskog scenskog čuda, kazališta Donmar. Fascinantnu seriju Mendes je zaključio produkcijom Shakespeareova Na tri kralja s istom glumačkom podjelom od koje se sastojao i njegov Ujak Vanja prije dva mjeseca. I ovdje dominiraju Simon Russell Beale kao Malvolio (»pokazao je da je najveći glumac generacije i vođa profesije na londonskim scenama«) i Emily Watson (Viola), ali kompletna glumačka podjela zadivila je kritiku i publiku. Mendes je komad režirao na raskrižju na kojem se susreću komedija i tragedija, a produkcija je najvrednije viđenje ove drame koju su kritičari zapazili u posljednjih četrdesetak godina. Kritički panegirici ne posustaju na glumcima i režiji, sve je tu iznimno i veliko. »Briljantno, napisao bih da riječ nije toliko potrošena«, zaključio je jedan kritičar. Mendes ide dalje.

Biti ili ne biti

slikaLeeds Kazališta u Engleskoj, naravno, ima i izvan Londona, premda je teško nositi se s konkurencijom glavnoga svjetskog kazališnog centra. Panegirike poput Mendesa nije zaslužio Ian Brown, koji je samo korektnoga Hamleta postavio u Leedsu u West Yorkshire Playhouse. Britanska kritika predobro se sjeća tri iznimna Hamleta u posljednje dvije godine, ranije spomenuti Russell Beale, nakon svoje preklanjske kreacije, još dominira nad svakim Hamletom koji se pojavi, a pridružuju mu se i Mark Rylance i Sam West. Oni su danas za Hamleta ono ono što je nekad bio trijumvirat Olivier — Gielgud — Richardson. Zato Christopher Eccleston kao Hamlet iz Leedsa nije prošao osobito dobro. No, svi su zapazili da je njegova scena s Yorickovom lubanjom najbolja od ovih u posljednje tri godine. Što i nije tako mala glumačka satisfakcija. Bolje išta nego ništa, rekli bi optimisti.

Jasen Boko

Vijenac 228

228 - 28. studenoga 2002. | Arhiva

Klikni za povratak