Tristo pučkih škola

Tristo pučkih škola

Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), II. dio

Razdoblje 1942. godine od velike je važnosti za kulturnu politiku NDH. Naime, te godine dolazi do pokušaja afirmacije hrvatske kulture izvan državnih granica, u tzv. »prijateljskim zemljama«. Tijekom lipnja otvoren je 23. bijenale u Veneciji na kome, izvještava dnevni tisak, »sudjeluje ove godine i Nezavisna Država Hrvatska sa svojim predstavnicima likovne umjetnosti. Ovim nastupom na međunarodnom forumu došla je prvi put hrvatska likovna kultura, kao samostalna cjelina do izražaja...«. S najviše se pohvala pisalo o Ivanu Meštroviću, koji je nedavno, jedva izvukavši živu glavu, pušten iz zloglasnog ustaškog zatvora u Savskoj ulici. Te godine Hrvatska ima paviljon na međunarodnoj izložbi u Budimpešti, te na Dunavskoj izložbi u tadašnjem Pressburgu (mađ. Pozsony). Tijekom obje izložbe s pohvalama se pisalo o zgradi paviljona (autor se ne spominje), čije je glavno pročelje bilo obloženo keramičkim pločama s motivima hrvatskoga pletera. Tijekom 1943. izložba hrvatske umjetnosti gostovala je u Berlinu, a nakon toga u Beču i Bratislavi. Istodobno s izložbom hrvatska je umjetnost predstavljena u raskošno opremljenu katalogu Die Kroatien, u izdanju Clemensa Dietricha, a 1943. objavljena je i francuska verzija kataloga, u kojem je predstavljena cjelokupna hrvatska umjetnost. Kao glavni začetnik moderne ističe se Viktor Kovačić, nakon kojega je uslijedila generacija mlađih arhitekata kao što su: Kauzlarić, Neidhardt, Hribar, Zemljak, Denzler, Horvat, Ibler, Strižić, Planić, Potočnjak, Kovačević.

Njemačka plastika

No, glavni kulturni događaj te godine u Hrvatskoj izložba je njemačkoga kiparstva i arhitekture — Njemačka plastika sadašnjosti. Izložba je otvorena tijekom travnja 1942. i popraćena katalogom. Izložba će »dostojno reprezentirati mit tisućugodišnjeg Reicha« predstavivši »novu njemačku umjetnost« djelima Alberta Speera, Arna Brekera, Paula Bronischa, Josefa Thoraka, Richarda Scheibea i Georga Kolbea. U povodu izložbe u »Hrvatskom kolu« objavljen je programatski tekst dr. Roberta Scholza Suvremeno njemačko kiparstvo, u kojem autor iznosi temeljne ideološke postavke »nove njemačke umjetnosti«. »Do novog je procvata njemačke plastike došlo tako«, pisat će dr. Scholz, »da joj je građevna umjetnost opet dala mjesto sveopće djelatnosti, a narudžba države stvorila je izvanjske pretpostavke za razvoj snaga. Ali bilo bi krivo promatrati njemačku plastiku sadašnjosti samo kao ukrasni dodatak arhitekturi. Ona nije izvana u ukrasnom smislu povezana s arhitekturom, nego je njezina veza s građevnom umjetnošću u unutrašnjoj istosmjernosti volje za oblikovanjem i oblikovane snage predočavanja. Iza djela nove njemačke građevne umjetnosti i plastike stoji — kao podjednaka snaga, koja određuje i koja sili na stvaranje oblika — ponovno pobuđenje novog osjećaja prostora i tijela. Ono što djeluje kao volja za prostornim oblikovanjem u monumentalnim linijama, u jasnim mjerama i odnosima novoga njemačkog graditeljstva, izlazi pred nas i u osjetno jakoj tjelesnosti, u obličnoj jasnoći i čvrstini, u sigurnom arhitektonskom držanju prema njemačkoj plastici... Nova Njemačka nije svoju umjetnost političkim diktatom dočarala iz ništa, nego je pozitivnim snagama otvorila njemačkoj umjetnosti slobodan put razvoja, uklonivši pojave raspadanja, koje su prerasle zdravo tlo umjetnosti...« S »pojavama raspadanja« Njemačka se brutalno obračunala paralelnim izložbama Njemačke umjetnosti i Izopačene umjetnosti održanim u Münchenu tijekom ljeta 1937. godine. »Današnji njemački umjetnik«, nastavit će dr. Scholz, »nije nikakav romantik, koji se vraća u prošlost; on je čovjek svoga vremena i zato mu u njegovoj najdubljoj nutrini govore snage i ideje, koje oblikuju naše doba«.

Misaoni ekvivalent Scholzovim ideološkim postavkama »nove njemačke umjetnosti« iz hrvatskog očišta nalazimo u programatskom tekstu Moderna arhitektura i Hrvatska manje poznatog arhitekta Marijana Božina objavljena 1942. u »Hrvatskoj smotri«. Arhitektura je, pisat će Božin, »izraz kulture, a devetnaesto stoljeće je vijek stroja. A stroj je u kulturi čovječanstva onaj ventil, koji je otvorio čovjeku mogućnost, da pojuri brzinom duha. Stroj prezire vrijeme i znači ogroman dobitak. U toj prekretnici kulturne historije, kada u nju ulazi stroj, naći ćemo i razlog novog pokreta u arhitekturi«. Stroj, taj, prema Božinu, »spasitelj duha, umjesto da nastavlja tamo, gdje je čovjek fizički smalaksao... postaje nadnaravno biće, dok napokon početkom dvadesetog stoljeća, kad omogućuje čovjeku i lijet zrakom ne postaje novovjeko božanstvo. Umjetnost slavi stroj svojim tvorevinama. Slikarstvo daje svoj izraz u Picassu, kiparstvo u spomeniku trećoj Internacionali, a arhitektura u Le Corbusieru. Očito je, da u takvom kaosu racionalnih ideja nema mjesta emocionalnim kompleksima. Čovjek, po uzoru stroja postavši i sam stroj, kreće se strogo po liniji logike, nameće i sam sebi i svojem životu preciznost stroja i matematsku logiku. A čovjek je u svojem primarnom obliku nelogičan. Češće emocionalan, nego racionalan... Koje čudo«, zaključuje Božin, »da na temelju takvih pretpostavki i današnja arhitektura ima isto takav ton. Stvorena u kabinetima i atelierima kao produkt racionalnog čovjeka i lišena svojih temelja u psihičkom čovjeku, ona nije u stanju, da razbije obruč, oko njega sapet, njezini tako stvoreni prostori njemu su strani i sile ga na život, koji zatvara sve poglede i putove slobodi i kretanju. Postavši tako čovjek žrtva materijala, logike, ravnala i stereometrijskih kaveza, tone sve dublje u svojem padu na dno neemocionalnoga i neestetskog, postaje gruba fizička masa bez duše... Kad se arhitektura poslužila svim tim pojmovima o čovjeku i do kraja izbrisala njegov individualitet, nastalo je njezino dekadentno doba, a ta dekadansa unatoč evolucije na područjima arhitekture iz dana u dan je sve veći zločin spram čovjeka i duše«. Sve to prema Božinu vodi ka onome »protiv kojega se danas narodi zdravih nacionalnih težnja bore svim silama«, a to je »anacionalnost moderne arhitekture«. Glavne krivce autor vidi u funkcionalizmu i Le Corbusieru, koji je »više trgovac nego filozof, više demagog nego apostol Moderne«, koji je svojim novinsko-polemičkim radom »udario sustav moderne arhitekture, koji mi danas mirne duše možemo nazvati formulom ili bolje receptom za »umjetničko« arhitektonsko stvaranje. Taj recept toliko je primitivan i jednostavan, da je pristupačan i najnetalentiranijem arhitektu, koji će kroz njega u kratko vrijeme postići lijepe uspjehe u arhitekturi«.

Početkom 1942. godine Mirko Šeper u časopisu »Spremnost« piše o izložbi radova za »Spomenik otcu domovine« Ante Starčeviću. Naime, 18. siječnja u Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba »uzoraka za Spomenik dr. Anti Starčeviću, a koji će se spomenik podići u Zagrebu«. Na izložbi su između ostalih bili izloženi radovi Antuna Augustinčića, Frane Kršinića, Vanje Radauša i Švagela-Lešića. »Mjesto, na kome spomenik treba biti postavljen«, piše Šeper, »je trg pred iztočnim pročeljem hotela ’Esplanade’. Trg danas još nije uređen, te se prema tome u isto vrieme javlja i pitanje uredjenja tog trga«. Problem trga najkvalitetnije je riješio Augustinčić, koji naglašenom arhitektonikom projekta urbanistički uspijeva riješiti problem čitavog prostora ispred Esplanade. Augustinčić je, kako piše Šeper, »stavio svoj spomenik na zapadni kraj duže osi čitavog trga, t.j. izpred terase ’Esplanade’, leđima okrenut iztočnom pročelju te sgrade. Južnu i sjevernu stranu trga uokviruje niz drveća, a sam je trg popločen kamenim pločama...«

Država je glavna

Kao što je rečeno, glavni nositelj arhitektonske djelatnosti u NDH je država, odnosno Glavno ravnateljstvo za javne radove s Odsjekom za zgradarstvo. »Djelokrug Glavnog ravnateljstva za javne radove«, prema pisanju »Nove Hrvatske«, »veoma je obsežan. Glavno ravnateljstvo za javne radove ne služi samo sebi svrhom, nego stoji u službi svih ministarstava i u službi podizanja čitave zemlje uobće... Zadaća Glavnog ravnateljstva za javne radove u budućnosti, u podpuno sredjenjim prilikama u našoj državi, sastoji se ne samo u provodjenju javnih radova, u gradnji novih zgrada, nego i u obnovi porušenih dielova zemlje«. Od osobite je važnosti izvješće o gradnji na prostoru NDH u razdoblju između 1941. do početka 1943. godine, što ga donosi tijekom svibnja 1943. »Nova Hrvatska«. »Do danas je«, stoji u izvještaju, »hrvatska državna vlada utrošila na gradnju novih, te na popravak i pregradjivanje starih javnih zgrada 870 milijuna Kuna«. Izvještaj je od osobite važnosti jer donosi detaljan popis svih gradnji s troškovnicima što ih je poduzelo Glavno ravnateljstvo i Odsjek za zgradarstvo na prostoru NDH tijekom 1941. i 1942. godine. Kako doznajemo iz izvješća: »Po obsegu poslova, koji su od godine 1941. do godine 1943. izvadjani, zauzimaju prvo mjesto zgrade za potrebe poljodjelstva«, što je u skladu prema tadašnjim službenim statistikama, prema kojima se »tri četvrtine žiteljstva udržava od poljoprivrede... dok se industrijom i obrtom najviše bavi u Hrvatskoj i Slavoniji 12% žitelja...«. Prema izvješću »glavne novogradnje, koje su izvršene za potrebe narodnog gospodarstva« su: staja Gospodarske škole u Križevcima, za koju je istaknuto, da je »velika novogradnja sa armiranobetonskim okvirima konstrukcijama za smještaj 200 komada grla stoke sa svim suvremenim uredjajima«, zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Botincu, zgrada državne gospodarske pokusne i nadzorne postaje u Osijeku, staja državnog konjogojskog zavoda u Novigradu na Dobri i zgrada državne seljačke gospodarske škole u Začretju. U okviru istog programa izvedene su i dvije stambene zgrade Državne seljačke gospodarske škole u Gospiću, a za Državnu seljačku gospodarsku školu u Petrinji izvedeno je pet novogradnji. U tom je razdoblju dovršena i zgrada Državne gospodarsko-kućanske škole u Novom Vinodolu, a za »svotu od 2 milijuna Kuna izvedena je upravna zgrada Državnog rasadnika u Pakracu«. »U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj« donosi izvješće, »pristupilo se i gradnji državnih stočarskih postaja... Do danas je izgradjeno oko 30 ovakvih postaja, od kojih je 16 novogradnja«. Kao primjer navedene su dvije oveće zgrade Stočarsko zdravstvenog zavoda u Vinkovcima i Zagrebu. Za potrebe obrta, veleobrta i trgovine u tom se razdoblju pristupilo gradnji Poljodjelsko-strojarske škole Vinkovcima, rudarske škole u Varaždinu i Trgovačke akademije u Karlovcu.

Za potrebe narodne prosvjete tijekom 1941-1942. godine izgrađeno je tristo pučkih škola, za što je potrošeno prema izvješću oko 70 milijuna kuna. Od srednjoškolskih zgrada dovršene su Realna gimnazija u Gospiću i nadogradnja Realne gimnazije u Ogulinu, a započeta je gradnja Realne gimnazije u Senju. Posebno je mjesto zauzimala gradnja visokoškolskih zgrada. »Tako se pristupilo gradnjama«, piše tijekom svibnja 1943. Nova Hrvatska, »lijepog broja zgrada od kojih glavna mjesta zauzimaju novogradnja Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Uz prije izgradjenu prvu zgradu izgradjena je isto takva druga zgrada, za koju je danas izvedena armirano-betonska skeletna konstrukcija za 14 milijuna Kuna«. Prema pisanju arhitekta Zvonimira Vrkljana, izgradnja drugog dijela fakulteta započela je tijekom srpnja 1941. prema projektima arhitekta Velimira Jamnickog. Tijekom istoga razdoblja izgrađena je i laboratorijska zgrada Tehničkog fakulteta i treća zgrada Poljodjelsko-šumarskog fakulteta u Maksimiru. Za Medicinski fakultet u Zagrebu izgrađena je nova zgrada za upravne i gospodarske potrebe, a za Veterinarski fakultet prema Vrkljanovu projektu »izgradjena su do krova četri nova trakta i posebna zgrada za pokusne životinje i gospodarske potrebe«.

Od bolničkih objekata u Zagrebu dovršena je upravna zgrada Zarazne bolnice, novogradnja Zavoda i škole za gluhonijeme i škole za slijepe, a u Osijeku izgrađena je »središnja kuhinja« Državne bolnice. U tom razdoblju započeta je i gradnje nove bolničke zgrade Državne bolnice u Krapini, a u Varaždinu se krenulo s izgradnjom paviljona za zarazne bolesti Gradske bolnice.

Cement, beton i željezo...

Za potrebe »unutarnje uprave« uređena je zgrada Ministarstva unutrašnjih poslova, a započeto je s gradnjama zgrada Velike župe Gora u Petrinji i Velike župe Modruš u Ogulinu, dok je nekadašnja zgrada Jugoslavenske akademije »podpuno preuredjena za potrebe Ustaške nadzorne službe u Zagrebu, iznosom od 6 milijuna Kuna«.

Od poštanskih objekata izvedena je dvokatna poštanska zgrada u Karlovcu i zgrada pošte u Slavonskom Brodu, dok je za gradnju nove pošte na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, čija je izgradnja započeta 1940. godine prema projektima ahitekta Egona Steinmanna, odobreno još 25 milijuna kuna. U zaključku izvješća doznajemo da je: »Približnim proračunavanjem upotrebe gradiva i radne snage... upotrebljeno 20,000.000 kg cementa, 6,000.000 kg bet-željeza, 80.000 kub. m. šljunka i pieska. Računajući, da je izkazani iznos trošen kroz približno 600 dana s upotrebom na raznim gradnjama po državi 2000 radnika, potrošeno je samo na graditeljske radnje 1,2000.000 radničkih nadnica. Kako se vidi mnoge su zgrade dovršene, nekih je gradnja u toku, dok je samo kod riedkih zgrada gradjenje obustavljeno radi raznih potežkoća ili nemogućnosti dobave potrebnog tvoriva za nastavak gradnja.«

Godine 1942. osobito je aktivan arhitekt Stjepan Podhorsky, koji će načiniti više projekata obnova i novogradnji sakralnih objekata. Tada nastaju projekti za obnovu crkvi i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvozdanskom i Voćinu te projekt izgradnje kapele u Marči. Iste godine Podhorsky započinje s izradom projekata za vlastitu vilu Tuscullum. Istodobno arhitekt Milovan Kovačević dovršava obiteljsku kuću Nemet na zagrebačkom Goljaku. Jedanaestoga listopada 1942, kako doznajemo iz dnevnog tiska, svečano je posvećen kamen temeljac za župnu crkvu Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Projekt crkve, »koja će po svojem obliku biti jedna najljepših, a po prostranstvu jedna od najvećih« izradio je arhitekt Zvonimir Požgaj. »Glavni dobrotvor u podizanju ove crkve je nadbiskup zagrebački di. Alojzije Stepinac, koji je dao svu potrebnu ciglu, a poslao je već i većih prinosa u novcu. Do sada je utrošeno ukupno preko 300.000 cigla, 32 vagona cementa i 5 vagona željeza...«. Te godine 22. travnja u 81. godini života umire arhitekt Martin Pilar. Kako će pisati arhitekt Vrkljan, »njegova smrt 1942. prošla je za rat gotovo neopazice«.

Nastavlja se...

Krešimir Galović