Svjetovi privida i skrivenih stvari

Svjetovi privida i skrivenih stvari

Izražene privatnosti i hermetičan, Richter ne otkriva mnogo o svojoj umjetnosti, što zapravo i nije potrebno jer njegove slike za svakoga pojedinačno otkrivaju svoje značenje, a niti kada bi htio to ne bi imalo smisla jer njegovi radovi najčešće komuniciraju s promatračem tako da su riječi nedostatne i suvišne. Jednostavno shvaćamo da tako složena osobna povijest Richtera kao umjetnika zaista zahtijeva mnoge pravce umjetničkog izraza

U intervjuu s Robertom Storrom, kustosom prve retrospektive Gerharda Richtera u New Yorku, Richter je rekao: »Ne znam na koji bih način volio biti shvaćen. Možda kao čuvar tradicije.« Zatim se nasmijao i dodao: »To je bolje od bilo kojeg nerazumijevanja i neshvaćanja.« Jedan od najutjecajnijih danas aktivnih slikara bivao je neshvaćen upravo zato jer je bio smatran čuvarom tradicije u vremenima kada su mnogi u umjetničkom svijetu slikarstvo proglašavali mrtvim. Ipak, Richterove slike koje kao podlogu (grund) za slikanje imaju fotografiju (odnosno, uvećanu kopiju fotografije), zajedno s njegovom metodom postizanja apstrakcije pomoću nanošenja boje valjkom, sve su samo ne tradicionalne. One su iznimno moderne/ suvremene (i u tom kontekstu relevantne) stoga što su karakteristične za Richtera kao umjetničku osobnost specifičnog mjesta i vremena, ujedno čuvajući bezvremenost i dostojanstvo ulja na platnu. Već su ovoga proljeća njujorške galerije bile ponovno prepune slika/ platana, i s Richterovom retrospektivom u MOMI samo se potvrdilo trenutno značenje i povratak slikarstva na velika vrata.

Rođen u Dresdenu, gdje je i živio za vrijeme Trećeg Reicha i ruske okupacije, Richter se, poput druge djece u Njemačkoj, priključio Hitlerovoj mladeži, rastući s ocem i dvojicom ujaka, koji su već otprije bili članovi nacističke partije te bili mobilizirani odmah nakon izbijanja rata. Za vrijeme studija na Umjetničkoj akademiji u Dresdenu proučavao je stare majstore i moderne slikare 20. stoljeća, no s ograničenim uvidom u suvremeno zapadno slikarstvo, sve dok 1961. nije prebjegao u Zapadni Berlin sa svojom prvom suprugom. Na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu susreće znamenitog eksperimentalnog umjetnika Josepha Beuysa te kraće vrijeme surađuje sa slikarom Sigmarom Polkeom, također istočnonjemačkim prebjegom.

Od realizma do apstraktne geste

Od tada Richterov je rad počeo privlačiti pozornost. Bio je to početak briljantne i šarolike karijere, od primjene fotogrunda za figurativno-realističke slike, velikih platna jarko kolorirane gestualne apstrakcije i banalnih pop-prikaza, Richter je slikao i nezaboravne pejsaže te portrete, uz izlete u polje minimalističkog dizajna. Svaka od tih slika izvedena je velikom vještinom i natopljena dubinskim filozofskim smislom, čak i kada je smisao pomalo neuhvatljiv, poput njegovih koloristički zamućenih apstraktnih kompozicija. Izražene privatnosti i hermetičan, Richter ne otkriva mnogo o svojoj umjetnosti, što zapravo i nije potrebno jer njegove slike za svakoga pojedinačno otkrivaju svoje značenje, a niti kada bi htio to ne bi imalo smisla jer njegovi radovi najčešće komuniciraju s promatračem tako da su riječi nedostatne i suvišne. Jednostavno shvaćamo da tako složena osobna povijest Richtera kao umjetnika zaista zahtijeva mnoge pravce umjetničkog izraza.

Richterova umjetnost odlikuje se sposobnošću zaustavljanja vremena u hvatanju brzog isječka percipirane stvarnosti, zarobljavajući viziju trenutka, čineći pamćenje i sjećanje besmrtnima. U portretu svoje žene Sabine kako čita, Čitanje (1994), Richter stvara trenutak koji se na prvi pogled čini dojmljivo stvarnim, ali nakon bližeg promatranja nemogućim osim kao vizija u slikarevoj glavi. Intenzitet s kojim je Sabine usredotočena na čitanje časopisa naglašava njezinu prisutnost, dok fotografski realistično izvlačenje njezina lica i namještanje svake vlasi potvrđuje njezino tjelesno postojanje. Najviše od svega, ipak, svjetlo što je usmjereno na njezin vrat i časopis poput refleksa obasjava lice i osvjetljuje živo biće. Takva neposrednost i stvarnost prikaza izaziva u nama potrebu pripadanja tom smirenom svijetu božanstvene svjetlosti, sličnom Vermeerovim domaćim scenama interijera... sve dok ne shvatimo nemogućnost želje za vraćanjem u takav napušteni trenutak. Ubrzo, vizija postaje tanka poput zrake svjetla, jer Richter nanosi tako tanke i svijetle, gotovo prozirne slojeve boje, koji nisu kadri izdržati dubinsku psihološku i emotivnu interakciju s promatračem na način na koji to čini paleta Luciana Freuda, koja djeluje poput sama (živog) mesa. Iako je pred nama jasno portret Richterove žene, zapravo njezina gotovo egzaktna replika, ona je ipak vidljiva kao nerealna figura, fiktivna prikaza iz sna ili promatračeve glave. Čudesno svjetlo, u tom kontekstu, postaje nešto što također dolazi iz nekog drugog svijeta.

S bojom do esencije

U počecima karijere Richter je rekao o svojim portretima da oni »ne smiju izražavati ništa od duše portretiranog, njegovu esenciju ili karakter, niti slikar smije vidjeti onoga koga portretira na neki specifičan, osobni način; zato jer portret neće automatski dobiti na blizini s portretiranom osobom kada postoji vrlo velika formalna sličnost. Iz tog razloga, među ostalima, mnogo je bolje raditi portret po fotografiji, jer nitko ne može naslikati baš tu specifičnu osobu... Nikada ne idem za time da stvorim podudarnost... čak i kada slikam vjerodostojno i korektno, kao da mi je sličnost vrlo važna, koristim se time samo kao predtekstom slici«. Naravno, više no subjekt ili tema slikanog, Richteru je važno samo slikanje kao proces i postizanje potpune slike koja opstoji na svoj način.

Svakako, slike jednostavnih objekata poput svijećnjaka, rola toaletnog papira ili gorućih svijeća naglašavaju važnost samog čina i procesa slikanja.

Iz New Yorka Nadia Peručić

S engleskoga prevela Iva Körbler