Stoljetna riznica ljepote

Stoljetna riznica ljepote

Izložbe izloženo je više od 350 objekata, počevši od srednjovjekovnih dragocjenosti iz riznice crkve sv. Marka pa do tkanina, slika i kazališnih dekoracija posljednjeg »kneza venecijanskog slikarstva i umjetnosti« Mariana Fortunyja (1871-1949). U središtu izložbe nalaze se vrijedne zbirke mletačke renesanse: dragocjeni rukopisi i slike, ali i antičke skulpture obitelji Grimani, koje se u Bonnu ponovno nalaze na okupu

U arhitektonski lijepoj i svrhovitoj Saveznoj dvorani za umjetničke izložbe u Bonnu smotra umjetnina iz Mletaka, skupljanih od 13. do 19. stoljeća, jedinstvena je po koncepciji i sadržaju.

Mleci su stekli slavu ne samo kao republika koja je vladala trgovinom u Sredozemlju, izvanredno preciznim sustavom upravljanja i izgradnjom jedinstvene urbane civilizacije, nego možda najviše, umjetnošću, kolekcionarstvom i mecenatstvom. Sve je to vidljivo na izložbi u Bonnu, čak i tako da u jednoj dvorani hodamo po zemljovidu Serenissime, krovovima palača, mostovima i rivama, pa i onom Riva degli Schiavoni, ili u slobodnom prijevodu — Rivom od Hrvatov, koja je vjerojatno najljepša, barem nama s istočne obale Jadrana.

Na smotri u Bonnu čak bi i Venecijanci mogli naći nešto što više nemaju u svome gradu, naime neke važne zbirke na okupu, koje su sustavno rasprodavane nakon što je Napoleon ukinuo Republiku i ona pripala Austriji. Rasprodaja umjetnina bila je porazna, pa se govorilo »kako bi Venecijanci, ako bi bilo moguće, prodali strancima čak i crkvu sv. Marka«. Malo se tko opirao rasprodaji, s iznimkom venecijanskog lokalpatriota Teodora Correra (1750-1830), koji je u palači na Canal Grande uspio sačuvati na tisuće umjetnina, a u Bonnu je reproducirana jedna dvorana iz njegove palače u omjeru 1:1. U Veneciji njegova je palača pretvorena u čuveni Museo Civico Correr, opći muzej pristupačan svima.

U bonskoj Saveznoj dvorani za umjetničke izložbe izloženo je više od 350 objekata, počevši od srednjovjekovnih dragocjenosti iz riznice crkve sv. Marka pa do tkanina, slika i kazališnih dekoracija posljednjeg »kneza venecijanskog slikarstva i umjetnosti« Mariana Fortunyja (1871-1949). U središtu izložbe nalaze se vrijedne zbirke mletačke renesanse: dragocjeni rukopisi i slike, ali i antičke skulpture obitelji Grimani, koje se u Bonnu ponovno nalaze na okupu.

Kolekcionarstvo u Mlecima počinje već u 12. stoljeću, ponajprije u riznici crkve sv. Marka i u Duždevoj palači. Prvi put u Europi te su zbirke bile pristupačne publici. Iz 14. stoljeća potječu prvi računi o kupnji umjetnina. Bilježnik iz Trevisa, Olivio Forzetta, kupuje umjetnine u Veneciji i brižno čuva odgovarajuće račune. Najkasnije u 17. i 18. stoljeću plemićke su obitelji obvezno kupovale dragocjene knjige i posjedovale zamašne biblioteke. U Bonnu je izloženo samo nekoliko knjiga iz tih bibliotekarskih riznica. Pjesnik i humanist Francesco Petrarca darovao je 1362. svoju knjižnicu mletačkoj državi, a sto godina poslije osnovana je prva javna biblioteka.

Vrhunski ukus kolekcionara

Unatoč unutaritalijanskim sukobima u kojima su Mleci bili naveliko upleteni, i stalnu ugrožavanju od strane Osmanlija, Venecija se neprekidno razvija i održava kao prvorazredna umjetnička kolonija u kojoj djeluju ne samo domaći nego i strani umjetnici. Dovoljno je spomenuti ova imena: Giovanni Bellini, Giorgione, Tizian, Tintoretto, Veronese, Canaletto, Bernini, Carpaccio, Guardi... Na vrhuncu stvaralačkog djelovanja venecijanskih slikara u Gradu je bilo samo dvjestotinjak kolekcionara, što s obzirom na oko 150 000 stanovnika Serenissime nije bilo previše, ali su bili itekako financijski potentni, i to je ono što je venecijanske zbirke činilo jedinstvenima, a to se donekle osjeća i na bonskoj smotri: zbirke dokazuju bogatstvo vlasnika, koji nisu uvijek imali vrhunski ukus, tako da su davali prednost, kako su govorili suvremenici, tamnim slikama, no one su tada bile u modi.

Kolekcionarstvo je dugo bilo povlastica bogatih plemića i visokih crkvenih prelata, primjerice kardinala-patrijarha Grimanija, koji je skupa sa svojim nećacima Marcom, Marinom i Giovannijem posjedovao oko petsto slika, ne samo venecijanskih nego i flamanskih slikara, kao i biblioteku od petnaest tisuća knjiga. Jedna dvorana palače Grimani, tzv. Tribuna, sa svojih oko dvjesto antičkih umjetnina reproducirana je u Bonnu u omjeru 1:1, ali samo s nekoliko kipova i slika.

Od velikog značenja za mletačku umjetnost bila je kolekcionarska djelatnost tzv. scuola, to jest bratovština, od kojih su neke bile sastajališta i uporišta prekomorskih naroda, Albanaca, Grka, Hrvata, Armenaca, ali i Nijemaca. Takvima pripada Scuola Dalmata ili Scuola di San Giorgio degli Schiavoni, u kojoj se nalaze neke od najljepših slika Vittora Carpaccia, a njegove slike iz Scuola degli Albanesi, »razbacane« od Sankt Peterburga do New Yorka, našle su se na okupu u Bonnu.

Izložbu Venezia! u Bonnu valja posjetiti, jer smo i mi Hrvati, premda malim udjelom, stoljećima bili sudionici mletačkog stvaralaštva na mnogim područjima.

Gojko Borić