Stoljeće jedne dinastije

Stoljeće jedne dinastije

Iako su Strozzijevi dali neizbrisiv pečat hrvatskoj kulturi, teško se oteti dojmu da se danas u našoj javnosti izvan usko stručnih krugova o njima malo zna i da se njihovo djelovanje ni približno nije obilježilo na način primjeren njihovu značenju niti imalo slično načinu na koji su druge europske nacije očuvale sjećanje na svoje najveće umjetnike. Nekoliko projekata ipak unosi optimizam

U povijesti hrvatske umjetnosti nema veće dinastije od kazališno-glazbene obitelji Strozzi. Od Marije Ružička-Strozzi, najveće tragetkinje cijeloga Slavenskoga juga i Sare Bernhardt stranjskoga svijeta (pariški »Le Journal ilustre«, 1894), koja je u 68 godina glumačkog djelovanja nastupila u više od šesto uloga nekoliko tisuća puta; njezina sina Tita Strozzija, najsvestranijega kazališnog umjetnika u hrvatskoj povijesti, koji je tijekom pedeset godina režirao više od tristo drama i opera, te glumio u još toliko; njezine kćeri Maje Strozzi-Pečić, vrhunske operne pjevačice kojoj je Igor Stravinski posvetio četiri pjesme, a Thomas Mann u Doktoru Faustusu proglasio je najljepšim sopranom obiju hemisfera; Majina sina Borisa Papandopula, jednog od najvećih i najsvestranijih hrvatskih kompozitora i koncertnih i opernih dirigenata, pa do Strozzijevih supruga, sopranistice Ljubice Oblak-Strozzi, učenice Milke Trnine koja je pod imenom Violetta de Strozzi postala prvakinja Berlinske opere, i Elize Gerner-Strozzi, prvakinje Drame HNK u Zagrebu, glumice koja je nastupala na tri jezika diljem Hrvatske i Europe. U povodu 110. godišnjice rođenja Tita Strozzija i 120. godišnjice rođenja Maje Strozzi-Pečić prisjetimo se velikih umjetnika te dinastije.

Marija Ružička Strozzi

Trećega kolovoza 1850. u moravskom gradiću Litovelu rodila se Marija Terezija Ružička, kći Terezije Mauler i glazbenika Leopolda Ružičke, kojeg je glumac Josip Freudenreich ubrzo preporučio Dimitriju Demetru za zagrebački kazališni orkestar, te Marija sa četiri mjeseca dolazi u Hrvatsku. Pohađajući njemačku školu kod opatica Marija prvi put nastupa u samostanskim svečanostima, a s petnaest godina majka je upisuje na pjevački tečaj Glazbenog zavoda gdje pjevački pedagog Lichtenegger s njom vježba teške dramskosopranske dionice pripremajući je za Bečki konzervatorij, no zbog preforsiranosti na jednoj predstavi gubi glas. No, Josip Freudenreich počeo ju je podučavati glumi i ona 2. siječnja 1868. debitira u ulozi Jeane d’Eyre u drami Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer, te već s debijem osvaja hvalospjeve kritike. U dvadeset prvoj godini udaje se za markiza Ferdinanda de Strozzija, potomka stare firentinske obitelji, s kojim je imala osmero djece, nastupajući u steznicima sve do porođaja skrivajući trudnoću od kazališnih uprava. Njezin nerazdvojni partner bio je Andrija Fijan, s kojim je nastupala u trideset i tri sezone. Iako je nakon sjajne audicije pozvana u bečki Burgtheater, ostaje vjerna Zagrebu, provodivši noći u učenju brojnih uloga, ali gostuje u Pragu, Brnu, Sofiji i cijeloj Hrvatskoj, ne zaboravljajući riječi Josipa Jurja Srossmayera »Ponesi našu riječ što dalje«, pa tako hrabro nastupa u Zadru, gdje su joj talijanaši prijetili ako na sceni progovori hrvatski. Godine 1905. tijekom gostovanja u Sofiji umire njezin suprug, a na sprovodu zajedno koračaju dvojica nerazdvojnih prijatelja, trinaestogodišnjaci Tito Strozzi i Miroslav Krleža. Godine 1909, dan prije gostovanja Sare Bernhardt u Zagrebu, dobiva zadatak da odigra istu ulogu u Sardouovu komade Vještice i prema priznanju kritike nadmašuje ostarjelu francusku divu. Kad joj je sin Tito prije Prvog svjetskog rata htio napustiti Zagreb i graditi karijeru u Beču, ona mu zgranuta piše, na njemačkom: »Tito, ti kao Hrvat namjeravaš svoju domovinu tako lakomisleno napustiti?« Glumi čak i u osamdesetim godinama života, odigravši svoje posljednje uloge u Freudenreichovim Graničarima i Tolstojevu Uskrsnuću, a umire 27. rujna 1937. godine. Lik Marije Ružička-Strozzi ovjekovječen je na svečanom zastoru Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, a bila je jedina scenska umjetnica kojoj je još za života postavljena bista u HNK u Zagrebu.

Tito Strozzi

Tito Strozzi rođen je 14. listopada 1892. u Zagrebu, gdje se od malih nogu zaljubljuje u kazalište. U trećem razredu gimnazije Miroslav Krleža piše svoju prvu dramu, Posljednji plemići Gotali, koja se s plahtama kao zastorima improvizirano izvodila u domu Strozzijevih, pri čemu je režija i glavna uloga pripala Titu Strozziju, a Marija Ružička-Strozzi po završetku predstave daje Krleži njegov prvi autorski buket. Nakon mature u Zagrebu Tito Strozzi odlazi u Beč, gdje na Filozofskom fakultetu studira povijest umjetnosti, a na Akademiji za kazališnu umjetnost glumu, no zbog mobilizacije mora prekinuti studij. Debitira 10. siječnja 1919. u naslovnoj ulozi u predstavi Matije Bana Marojica Kaboga u režiji Branka Gavelle. Time počinje njegovo polustoljetno kazališno djelovanje tijekom kojeg on ulazi u sve oblike kazališnog djelovanja: glumi u dramama i komedijama, pjeva u opereti, pleše u baletu, režira drame i opere, piše drame, prevodi, dramatizira... Kao glumac počeo je s ulogama ljepotana i salonskih zavodnika, no vrlo brzo afirmirao se i najtežim karakternim ulogama, među kojima je na vrhu Balzacov Mercadet. Vrhunske su bile njegove interpretacije Krležinih junaka: Olivera Urbana, Križovca i Leonea Glembaya. Prvu režiju, Blagovijest Paula Claduela (u prijevodu Ive Vojnovića) ostvario je prije osamdeset godina, 14. ožujka 1922, deset godine nakon praizvedbe tog djela u Parizu, a ulogu majke igrala je Marija Ružička-Strozzi. Njegove prve režije odlikuje velika smionost interpretacije. Postavljao je na scenu kako klasike, tako i suvremeni repertoar te sve svoje vlastite drame, komedije, preradbe i dramatizacije. Režirao je gotovo sve hrvatske opere te sve značajne svjetske opere u najširem raponu od talijanske do njemačke i ruske opere, ne samo u Hrvatskoj nego i u Austriji i Francuskoj. Već je 1925. snimio jedan o prvih hrvatskih cjelovečernjih filmova Dvorci u samoći (nažalost izgubljen) o dvema hrvatskim plemićkim obiteljima i njihovim odnosima, od ljubavi do mržnje. Kao glumac na filmu debitira 1919. filmom Brišem i sudim (red. I. Borštnik), a glumio je i u vrlo važnim hrvatskim filmovima u zrelim godinama svoje karijere, u Belanovom Koncertu i Bauerovu Tri Ane.

Tito Strozzi prevodi na hrvatski i 1942. režira Geoetheova Fausta. Kad se na pozornici HNK tada provodi prozivka i podjela po nacionalnosti, Strozzi iz protesta istupa na pravoslavnu stranu zajedno s Belom Krleža, Brankom Gavellom, Margaretom Froman i drugima i biva odveden u zatvor, a prije, prilikom posjeta poglavnika HNK u Zagrebu, Strozzi je jedini među prvacima uzdignutih ruku ostao prekriženih ruku na prsima, što je ovjekovječeno na fotografiji.

Godine 1948. na inicijativu Tita Strozzija osniva se dramski studio kojem je on na čelu. Agitpropu nije nikako odgovarao Strozzijev gospodski teatar ni način njegova rada. Potkraj četrdesetih mnogim prvacima HNK u Zagrebu bivaju uručeni dekreti o premještaju u pokrajinska kazališta, pa tako i Tito Strozzi biva prognan u Rijeku, no na poziv novog intendanta HNK u Zagrebu Marijana Matkovića vraća se u Zagreb, gdje odmah nastupa u komadu G. B. Shawa Zanat gospođe Waren, a u siječnju 1951. postiže uspjeh svojom povratničkom režijom djela Monserat Emanuela Roblesa.

Godine 1956. Strozzi piše dramu iz glumačkog života Igra u dvoje, u kojoj i glumi s Elizom Gerner, i time je počeo djelovanje DAS (Dramski ansambl Strozzi) s kojim obilazi Hrvatsku i Europu. Godine 1957. iznenada je umirovljen zajedno s cijelom starom glumačkom gardom, što mu jako teško pada, no ne prestaji raditi. Iste godine s velikim uspjehom u sklopu Bečkih svečanih tjedana režira Gotovčeva Eru s onoga svijeta. Od 1963. do 1964. Tito Strozzi direktor je Drame HNK u Splitu. Godine 1970. Strozzi je želio obilježiti pedesetu obljetnicu svoga umjetničkog u HNK, kući kojoj dao gotovo cijeli svoj umjetnički život, no biva odbijen. Tako Strozzi proslavlja svoju pedesetu godišnjicu rada u Komediji, gdje se izvodi njegov komad Buniduh Kerempuh. Požurivao je premijeru govoreći u polušali da može živjeti samo do te predstave. I doista, dan nakon obilježavanja obljetnice, Tito Strozzi umire u svom stanu okružen buketima obožavatelja.

Maja Strozzi-Pečić

Maja Strozzi rođena je u Zagrebu 19. prosinca 1882, školovala se u Zagrebu kod Karoline Norweg-Freundreich i na Bečkom konzervatoriju, a debitirala je 1901. u operi u Wiesbadenu kao Kerlina (Auber, Fra Diavolo). Godine 1903. postaje članica opere u Grazu, a 1910. prvakinja Zagrebačke opere, u kojoj je oduševila debijem u ulozi Rosine u Rossinijevoj operi Seviljski brijač i dugo nakon toga svojim muzikalnim i duboko proživljenim interpretacijama glavni je nosilac sopranskog repertoara. Bila je cijenjena kao operna pjevačica u europskim razmjerima. Godine 1917. u Švicarskoj svojim glasom opčinjava Igora Stravinskog, a nedugo zatim i Thomasa Manna. Nedostižna je bila u ulozi Violette u Verdijevoj Traviati, koju je otpjevala čak i za svoj sedamdeseti rođendan u koncertnoj dvorani Istra 1952 (kada je s Nonijem Žunecom otpjevala i Puccinijevu Mimi). Osim opernih nastupa, vrsno je interpretirala i solo-pjesme, koje je izvodila u Hrvatskoj i na brojnim turnejama u inozemstvu, promovirajući pritom i hrvatske skladatelje. Umrla je u Rijeci 26. veljače 1962.

Boris Papandopulo

U Honnefu na Rajni rodio se 25. veljače 1906. Boris Papandopulo. Negova majka Maja Strozzi tada je mlada pjevačica, pred kojom je blistava karijera, a Borisova oca, ruskog plemenitaša Konstantina Papandopula, upoznala je tijekom boravka u Wiesbadenu. Konstantin umire mlad, a mali Boris odrasta u intelektualno iznimno stimulativnoj sredini jer u zagrebački salon njegove majke navraćaju brojni vrhunski intelektualci toga vremena. Boris Papandopulo završio je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a dirigiranje je učio na Konzervatoriju u Beču. Među njegovim učiteljima bili su Blagoje Bersa, Franjo Dugan i Dirk Fock. Dirigentska karijera Borisa Papandopula iznimno je plodna. U dva navrata bio je dirigent »Kola« (1928-31, 1938-40), dirigirao je Društvenim orkestrom Hrvatskog glazbenog zavoda (1931-34), orkestrom Opere HNK Zagreb (1940-45) i sarajevske opere (1948-53) te Simfonijskim orkestrom Radio stanice. Dva je puta bio ravnatelj opere u Rijeci (1946-48, 1953-59) i bavio se glazbenom publicistikom i kritikom. Njegov opsežni skladateljski opus obuhvaća gotovo tri stotine formom i sadržajem vrlo raznolikih djela. U njemu se nalaze Concerto da Camera (1929), Sinfonijeta (1938), dvije simfonije, koncerti za različite instrumente i komorne sastave, baleti (Zlato, Beatrice Ceni). Pisao je i vokalno instrumentalnu glazbu; oratorij Muka gospodina našega Isukrsta, kantate, zborsku glazbu, solo pjesme. Skladao je tri opere Sunčanica (1935), Amfitrion (1936) i Rona (1955). Sâm je dirigirao praizvedbom Sunčanice 13. lipnja 1942. Predstavu je režirao Branko Gavella, koreografirali Ana Roje i Oskar Harmoš, a nastupili su prvaci hrvatske opere: Srebrenka Jurinac, Tomislav Neralić i Josip Gostič. Djeca Borisa Papandopula nisu nastavila obiteljsku tradiciju. Boris Papandopulo umro je 16. listopada 1991.

Ljubica Oblak-Strozzi

U umjetničkom djelovanju obitelji Strozzi nezaobilazne su supruge Tita Strozzija.

Ljubica Oblak Strozzi (rođena 1897) učenica je slavne Milke Trnine, sopranistica iznimna glasa velike izražajnosti. Debitirala je 1922. u zagrebačkoj operi, u kojoj je bila angažirana do 1922. Od 1922-24. bila je članica opere u Breslauu, a od 1924-1934. Državne opere u Berlinu, a nakon Berlina odlazi u SAD. Ostvarila je niz kreacija među kojima se posebno ističu Aida (Verdi), Elisabeth (Wagner, Tannhäuser), Tosca (Puccini) i Saloma (R. Strauss). S velikim je uspjehom nastupala na mnogobrojnim europskim pozornicama, a njezine uloge i danas se pamte kao izvanredna scenska dostignuća. U braku s Titom Strozzijem rođena je kći koja živi u Sjedinjenim Državama i nije nastavila kazališnim putem svojih roditelja.

Eliza Gerner-Strozzi

Eliza Gerner započela je glumačku karijeru u rodnom Somboru, a 1948. dolazi u Zagreb kako bi pohađala Dramski studio koji je vodio Tito Strozzi. Od 1948 članica je Drame HNK Zagreb. Tijekom karijere glumila je na tri jezika (hrvatski, njemački i mađarski) na mnogobrojnim pozornicama i bila angažirana i u kazalištima u Rijeci, Rostocku i Berlinu. U mnoštvu uloga koje je odigrala ističu se Melita (Krleža, Leda), Kleopatra (Shaw, Cezar i Kleopatra), Klara (Goethe, Edmont), Katarina (Ostrovski, Oluja) i nedostižna Lidija u Staromodnoj komediji Arbuzova. Autorica je nekoliko knjiga memoarskih zapisa, kojima je obuhvatila cjelokupno zagrebačko kazališno poraće. Bila je dugogodišnja glumačka i bračna partnerica Tita Strozzija. Tijekom njihova braka rođena je kći Maja Strozzi.

Kad se već mislilo da obitelj Strozzi neće imati glumačkog nasljednika, kći kardiologinje Maje Strozzi, mlada glumica Dora Fišter, nastavlja teatarsku tradiciju nastupima u nekoliko zagrebačkih kazališnih kuća.

Sjećanje na dinastiju Strozzi

Iako su Strozzijevi dali neizbrisiv pečat hrvatskoj kulturi, teško se oteti dojmu da se danas u našoj javnosti izvan usko stručnih krugova malo zna i da se njihovo djelovanje ni približno nije obilježilo na način primjeren njihovom značenju ni imalo slično načinu na koji su druge europske nacije očuvale sjećanje na svoje najveće umjetnike. Titu Strozziju posvećena je jedna knjiga u Stoljećima hrvatske književnosti i godišnja nagrada HNK u Zagrebu, ali ostali Strozzijevi kao da lagano padaju u zaborav. No, nekoliko projekata ipak unosi optimizam.

Ovih dana iz tiska izlazi teatrološka knjiga Ane Lederer o Titu Strozziju, koja je bila i njezina doktorska disertacija, a ubrzo nakon toga i memoarska knjiga o Strozziju iz pera Elize Gerner, koja je u njemu pisala i u nekoliko dosada objavljenih memoarskih knjiga.

»Vijenac« i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pokrenut će novu dramsko-glazbenu scenu, u okviru koje će se, jedne nedjelje u mjesecu, u multimedijalnoj dvorani nove zgrade Matice hrvatske, održavati nastupi istaknutih hrvatskih dramskih i glazbenih umjetnika, a prvi će nastupiti Pero Kvrgić, glumački doajen koji je ove godine dobio i nagradu HNK u Zagrebu Tito Strozzi (a čije će kolumne objavljivane u »Vijencu« biti objavljene u knjizi u izdanju Matice hrvatske). Tom prigodom biti će postavljena izložba o najistaknutijim članovima obitelji Strozzi, a scena će nositi ime upravo po toj našoj najvećoj hrvatskoj kazališnoj dinastiji, čime će se na skroman, ali živi kazališni način, odati priznanje neprocjenjivu prinosu te obitelji hrvatskoj dramskoj i glazbenoj umjetnosti.

Priredio Zlatko Vidačković