Šarm i okrutnost

Šarm i okrutnost

Amélie Nothomb, Ljubavna sabotaža, prev. Ivana Šojat, Vuković&Runjić, Zagreb, 2002.

Ona ima sedam godina i na konju jezdi Pekingom. Početak je sedamdesetih i Kina je pod vlašću Bande četvorice, represija je potpuna, a Peking je grad čiju ružnoću »može pokriti samo snijeg«. U sivilu najmnogoljudnijega grada na svijetu, u diplomatskoj četvrti, bjesni neobjavljeni rat, brutalni sukob djece diplomata, koja, podijeljena u dva bloka, samo oponašaju svijet odraslih u kojem žive. Tako izgleda pozadina na kojoj belgijska spisateljica Amelie Nothomb (1967) u romanu Ljubavna sabotaža gradi autobiografsku epizodu iz svoga pekinškog djetinjstva.

Koliko je roman zaista autobiografski i istinit, a koliko u njemu udjela ima mašta, teško je reći. »Tko bi mogao odijeliti maštu od stvarnosti u sjećanjima sedmogodišnjaka? Ali to me ne priječi u tvrdnji da je u ovom romanu sve istinito.« Poigravanje istinom i fikcijom legitiman je romaneskni postupak i baš ništa u našem doživljaju romana ne mijenja ni činjenica, koju saznajemo negdje ne polovici romana, da je konj zapravo obični bicikl i da mašta i te kako može nadograditi nečije djetinjstvo.

Ljubavni rat

Pripovjedačica, ma koliko u njoj zaista bilo spisateljice i njezina iskustva, ima bujnu, podivljalu maštu djevojčice koja odrasta u neprijateljskoj sredini. »Kina na ovim stranicama nastupa kao crna kuga koju Boccaccio u Dekameronu gotovo ni ne spominje samo zato što ona svuda HARA«. Upravo idealno mjesto da se da oduška najnižim nagonima (»to jest govori o sebi«), ali i da se otkrije sloboda. Dječji svijet izolirane diplomatske četvrti San Li Tun 1972-1975. odraz je svijeta odraslih — samo okrutniji. Jer, u njemu nema nikakva mjesta za diplomaciju, vode se ratovi, zlostavljaju ratni zarobljenici i bori se do posljednjeg daha. Život nakon djetinjstva zapravo je epilog i zato djetinjstvo treba iskoristiti do kraja, čak i u Kini. I u svemu se zaista ide do kraja, pa i u ljubavi koja poput groma pogađa neimenovanu junakinju, a njezina je izabranica prelijepa Elena, još jedno diplomatsko dijete, šestogodišnjakinja podignuta nosa. (»U usporedbi s Eleninim opisom Pjesma nad pjesmama doima se poput mesničkog inventara«.)

Među njima odvija se i ljubavni rat, borba za naklonost u kojoj se vrlo brzo nameće zaključak: da bi se voljelo i moglo biti voljen, treba biti okrutan. Ljubav je ratna igra u kojoj se ne uzimaju zarobljenici i nema povlačenja, a u ovom slučaju gotovo da je riječ o pravom utjelovljenju definicije po kojoj ljubav čine jedno koje pati i drugo koje se nasmrt dosađuje. U ovom romanu iz dječjeg svijeta (nikako dječjem romanu) nema nimalo romantiziranja djetinjstva kao divna i bezgrešna doba u kojem je život cvjetna livada nad kojom stalno sija sunce. Dječji svijet egoističan je (»Svijet postoji da bi postojala ja«), u stalnoj borbi za vlastitu poziciju i obilježen je svim slabostima svijeta odraslih, uz razliku da ih ne pokušava prikriti.

Dječji pogled

Amelie Nothomb, koja je dosad — od tridesetak napisanih — objavila sedam romana (uz Higijenu ubojice i Strah i trepet, ovo je treći preveden na hrvatski), Ljubavnu sabotažu objavila je kao drugi roman još 1993. Recepcija njezinih romana među čitateljima sjajna je, a čini se da i kritika, u početku nesklona, sve više prepoznaje njezine kvalitete, pa se okitila i s nekoliko uglednih francuskih nagrada.

Aurelie Nothomb ne pripada autorima koji se razbacuju riječima, njezin je izraz vrlo reduciran i gađa u samu bit stvari. Dječji pogled očito joj jako odgovara: izravan je i ne zaobilazi bit stvari, ne poznaje metaforu i nema je namjeru upoznati. Rat (»najplemenitija od svih igara«) doslovan je, a ljubav ubija. Istodobno, naracija sedmogodišnjakinje ima odmak od vlastitog djetinjstva, ona je reminescencija, ne izravan prijenos, u njoj će se naći mjesta i za Wittgensteina, ali i za konačne odluke i rješenja imanentna dječjem svijetu. Ljubavna sabotaža, unatoč posvemašnjoj reduciranosti izraza, slojevito je djelo, vrlo zanimljiv i dojmljiv roman spisateljice izrađena stila, kratke rečenice i precizna opisa, roman koji otkriva mikrosvijet diplomatske djece u njihovu izoliranu getu represivnoga komunističkog svijeta. U svemu tome Amelie Nothomb stiže biti i duhovita, njezine rijetke i minimalističke digresije u romanu sjajne su opservacije: »U životu nisam kročila ni u kakvo Ministarstvo kulture no redovito ga zamišljam kao razred u Gradu Ventilatora (Pekingu): deset gulitelja krumpira, deset slikara koji brljaju po papiru, devetnaest intelektualaca koji očito ne rade ništa korisno i duhovni vođa koji sam-samcat piše veliku i plemenitu kolektivnu priču.«

Amelie Nothob prema vlastitom priznanju piše 3,7 knjiga godišnje, a objavljuje manje od jedne. Premda stiže sa zakašnjenjem na hrvatske književne police, Ljubavna sabotaža sigurno je jedna od onih koja je zavrijedila da bude objavljena, prevedena, a i pročitana, u nas. U njoj ima dovoljno šarma da se čita u jednom dahu, dovoljno okrutnosti da taj dah povremeno zastane i više nego dovoljno spisateljskog umijeća koji sve zajedno čini vrijednim i ugodnim čitateljskim iskustvom.

Jasen Boko