Probuđena Filharmonija

Zagrebački koncertni život u drugoj polovici studenog bio je u znaku redovitih pretplatničkih koncerata, na tek pokojim atraktivnim nastupom uglavnom hrvatskih glazbenika

Za pretplatnike Bijele oktave Zagrebačka je filharmonija 15. studenog održala koncert pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića, uz solisticu Dunju Vejzović i s programom sastavljenim od djela Mozarta, Mahlera i Schumanna. O Kalajdžiću, koji se nakon desetak godina ponovno pojavio na zagrebačkoj koncertnoj sceni, valja ipak navesti neke osnovne podatke, jer riječ je o rođenom Zagrepčaninu, koji je nakon srednjoglazbenog školovanja u Zagrebu imao sreće da svoj talent oblikuje prema drukčijim kriterijima od onih koji su, posebice posljednjih desetljeća postali dominantni u zagrebačkoj glazbenoj sredini. Nakon završena školovanja i usavršavanja u Beču, Aleksandar Kalajdžić afirmirao se kao dirigent u međunarodnim razmjerima, te danas živi i djeluje u inozemstvu, što znači da će ga naš državni glazbeni manedžment sve više htjeti, ali sve manje moći ignorirati. Kalajdžić se, dakle, nakon duljeg vremena, ponovno našao za pultom Zagrebačke filharmonije. U tom međurazdoblju njihovih udaljenih i kratkih susreta dogodile su se dvije zamjetne promjene: od mladog, prije petnaestak godina još ne posve profilirana muzičara, razvio se vrlo profilirani glazbeni profesionalac, s otvorenim, još golemim prostorom vlastitog umjetničkog rasta. Od orkestra solidne srednjoeuropske razine i velikog potencijala nastao je umoran, energetski ispražnjen ansambl, koji povremeno funkcionira s jedva trideset posto mogućnosti, i čija je umjetnička budućnost u europskom okruženju jednaka budućnosti Hrvatske u Europskoj uniji — to će reći da mu danas tamo nije mjesto.

U toj novoj konstelaciji stvorenoj na liniji Zagrebačka filharmonija — Aleksandar Kalajdžić treba razumjeti i ovaj njihov koncert, ostvaren u okvirima onih dosega koji su danas Zagrebačkoj filharmoniji uopće dostupni. Kalajdžić se ovim koncertom pokazao kao studiozan, snažan, glazbeno neobično zreo umjetnik, koji točno zna što hoće i što može postići od jednog orkestra. Zagrebačka filharmonija je danas, nažalost, nedostatno discipliniran ansambl, porušenih umjetničkih kriterija, koji djeluje u sjeni nekompetentne, zapravo marionetske uprave, no usprkos toj činjenici, koja na glazbenike mora djelovati destimulativno, u kontaktu sa snagom, voljom i energijom, kakve je pokazao Kalajdžić, bilo je moguće, mjestimice čujno, podići razinu muziciranja orkestra, pa čak tom muziciranju dati značajke živa glazbenog protoka. To u prvom redu vrijedi za Drugu simfoniju u C-duru Roberta Schumanna, koja je pod Kalajdžićevim ravnanjem i, činilo se, probuđene Zagrebačke filharmonije, dobila ne samo jasne obrise svojih lirsko-dramatskih značajki nego i pulsaciju živog organizma. Kalajdžićeva dirigentska gesta, snažna, logična a opet muzikalno savitljive mekoće, uspjela je Schumannovu simfoniju oblikovati u luku cjelovita daha, što je u interpretaciji Schumannovih simfonijskih djela zapravo najveći problem. U izvođenju pak ulomaka iz Mozartove opere Idomeneo, glazbe za koju su preciznost i tonska kvaliteta muziciranja conditio sine qua non, rezultat je bio manje uspješan. No nesigurnost puhačke sekcije, neizrađenost pojedinih dionica i opća razina onoga šlamperaja što rezultira netransparentnošću zvučne slike, sigurno ne idu na dušu dirigenta, koji sprema koncert sa dva ili tri pokusa! Solistica koncerta te je večeri bila Dunja Vejzović, u toliko puta izvođenim Pjesmama o mrtvoj djeci Gustava Mahlera. Njezino impresivno tumačenje podcrtalo je bitne sastavnice Mahlerova glazbenog izričaja u ovoj skladbi, razotkrivši u zagasitim tonovima njezinu bolno prigušenu dramatičnost.

Pet dana poslije jedan je protokolarni koncert — nastup Münchenskih simfoničara, privukao u Dvoranu Lisinski znatan broj posjetitelja. No kako to već biva, priredbe takva tipa (a ovdje je bila riječ o projektu Ministarstva kulture RH s odgovarajućim institucijama u Bavarskoj), redovito pokazuju sve značajke loše organizacije. Jer jedino je neinformiranost o propisima, bili oni carinski ili neki drugi (a propise bi valjda činovnici u državnim institucijama trebali znati!), mogla biti uzrokom da je orkestar iz Münchena stigao u Zagreb u posljednji čas, da su instrumenti zajedno s osobnom prtljagom muzičara zapeli negdje na granici (svejedno na kojoj), te da su članovi orkestra na kraju morali nastupiti odjeveni onako kako su doputovali i s posuđenim instrumentima Zagrebačke filharmonije! I usprkos usiljenosti nekakve forsirane, kvazisimpatične atmosfere, koju su prije početka koncerta na sceni pokušali stvoriti protokolarni govornici, sve je to djelovalo zbrda-zdola, šlampavo, neorganizirano i zapravo diletantski. A što je još gore, sam koncert, usprkos sudjelovanju Monike Leskovar kao solistice u Schumannovom Koncertu za violončelo, ostavio je vrlo blijed dojam. Orkestar i dirigent Heiko Mathias Förster djelovali su gotovo nezainteresirano i muzicirali bez poleta što im se u ovakvim okolnostima jedva može zamjeriti). To je toliko razočaralo, da se Brahmsovu Drugu simfoniju nakon stanke ni isplatilo ni dočekati.

U Hrvatskome glazbenom zavodu održan je 24. studenog koncert Hrvatskog baroknog ansambla pod umjetničkim vodstvom violinistice i priznate poznavateljice rane glazbe Mimi Mitchell. Petodnevni rad s članovima ansambla urodio je rezultatom zamjetljivim osobito u razradi agogike kao bitna segmenta ekspresije glazbenog baroka. Cijeli program koncerta bio je u znaku instrumentalne muzike njemačkih baroknih skladatelja Georga Philippea Telemanna, Johanna Heinricha Schmelzera, Samuela Scheidta i Heinricha Ignaza Franza von Bibera. Pozitivni pomaci u razumijevanju i načinu tumačenja glazbe barokne epohe osjetili su se na ovom koncertu zahvaljujući izrazito pozitivnu ozračju koje je Mimi Mitchell očito ostvarila u radu s članovima ansambla. Finija razrađenost pojedinih dionica i tonska kvaliteta Zusammenspiela ostaju, međutim, i dalje prioritetnim zadaćama u sklopu poboljšanja muziciranja Hrvatskog baroknog ansambla, no ovakvi koncertni nastupi, poput spomenutoga, koji je pripremila Mimi Mitchell, pokazuju da očekivanja takvih poboljšanja nisu nerealna. Jer Hrvatski barokni ansambl skup je odličnih glazbenika sposobnih za usvajanje visokih standarda muziciranja, uobičajenih za specijalizirane europske sastave tog tipa. Na ovom koncertu posebno se istaknula violinistica Laura Vadjon, solistica u Telemannovom Violinskom koncertu u G-duru, te, uz uvijek pouzdana Maria Penzara (ovoga puta na čembalu), interpretkinja Sonatae unarum fidium, br. 4, Johanna Heinricha Schmelzera. Punoća muzikalno vođenih melodijskih linija, osjećaj za stil, tehnička dorađenost i fina tonska kvaliteta bile su značajke muziciranja ova mlade umjetnice, koja je nakon kraćeg razdoblja stagnacije danas u fazi punoga procvata svoga glazbenog talenta.