Povratak primadone

Povratak primadone

Svaka emocija Mimi Vlatke Oršanić duboko je proživljena i izražena glumački suzdržanom gestom i fino nijansiranom mimikom, te glasom iznimne ljepote

Nastavljajući s realizacijom ambiciozno zamišljena plana od čak šest novih opernih naslova ove sezone, nedugo nakon uspjele prve hrvatske izvedbe Bellinijeve opere Capuleti i Montecchi, na pozornici zagrebačkog HNK u subotu 16. studenog obnovljena je La Boh#me Giacoma Puccinija, premijerno postavljena 1991. u režiji Nenada Turkalja.

Puccinijeva lirska tragedija u četiri čina skladno je oblikovano djelo precizna dramaturškog razvoja u čijoj se glazbi zrcali romantizam kojem je Puccini, prvenstveno lirik, uvijek bio sklon. Ljepota melodije, jednostavnost libreta i oslobođenost od pretjerana patosa učinili su La Boh#me bliskom široku krugu gledatelja i uvrstili je među najizvođenija operna djela današnjice.

Scenografija Aleksandra Augustinčića funkcionalna je i dojmljiva u stvaranju ugođaja siromašne umjetničke mansarde i razigrane Latinske četvrti, a iznimno maštovita u prikazu mitnice kad, zahvaljujući efektnoj uporabi svjetla, kreira istodobno bajkovit i zlokoban ugođaj. U decentnu oblikovanju svjetla Augustinčić se nije u potpunosti pridržavao libreta, pa tako u prvom činu svjetlo dopire sa stubišta. Uvjerljivosti cjeline pripomogla je i nenametljiva kostimografija Danice Dedijer i Irene Sušac.

Iznimne sopranistice

Tradicionalni Turkaljev redateljski pristup ostavio je dosta prostora solistima za individualno stvaranje iznimnih kreacija. U tome je najviše uspjela, danas u svijetu najtraženija hrvatska operna umjetnica, Vlatka Oršanić, čije je angažiranje od strane nove uprave izniman potez. Svaka emocija njezine Mimi duboko je proživljena i izražena glumački suzdržanom gestom i fino nijansiranom mimikom, te glasom iznimne ljepote, prigušenim i tamnim kada bolest preuzme nadzor nad iscrpljenim tijelom krhke švelje, s moćnih i blistavih visina u trenucima kada snažne emocije nadjačaju bolest. Suvereno vladajući svakim elementom uloge Vlatka Oršanić ostvarila je iznimnu kreaciju koja se pamti dugo nakon što na pozornici utihne njezin glas. Iznimnu energiju u ulogu Musette, pariške grizete, unijela je sopranistica Mira Vlahović, koja je s lakoćom i čisto otpjevala i najteže arije. Njezina Musetta šarmantna je, istinska koketa i uspjela je razigrati na početku pomalo ukočena Sotira Spasevskog (Marcello). Tenor tople boje glasa i čista izgovora Branko Robinšak (Rodolfo) uglavnom je dobro parirao odlično raspoloženoj Vlatki Oršanić, premda se njegov glas povremeno gubio tijekom zajedničkih dionica. Slaba karika u lancu protagonista bio je Ivica Trubić (Colline). U njegovu glasu bilo je isuviše vibrata, što je dodatno pogoršalo nepreciznu intonaciju.

Zavijanje violina

Najslabiji dio predstave bio je orkestar pod ravnanjem Miroslava Homena. Tempo izvedbe bio je prespor, a napredak u kvaliteti orkestralnog zvuka, vidljiv prilikom prve ovosezonske operne premijere, za obnovu La Boh#me ostao je tek neostvarena želja. Bolja čujnost orkestra postignuta podizanjem poda orkestralnog otvora samo je naglasila njegovu raštimanost. Najproblematičnije su pritom bile violine, posebice pri kraju prvog čina. Premda se kvaliteta njihova muziciranja u nastavku ponešto popravila, u cjelini orkestar nije oduševio. Nadamo se da orkestar (na čelu kojeg očekujemo i jača dirigentska imena od Homena) neće postati ozbiljna kočnica u izvođenju novih kvalitetnih opernih i baletnih predstava. Sljedeća baletna premijera, Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva, bit će mu vrlo težak ispit.

Goran Ivaniš