Posljednja bdjenja heretičkoga oka

Posljednja bdjenja heretičkoga oka

Za Ljerku Mifka jedino je važno bilo pitanje kako ne ukaljati dušu unatoč svim danas tako uobičajenim izvanjskim razlozima moralnih izdaja. Tomu se oduvijek odupirala, počesto brutalnim iskazima spram književnih i likovnih autoriteta, ponirući u svijet svoje vedre samotnosti, napučen jedino njoj dragim knjigama i glazbom

Nikad nisam s Ljerkom Mifka razgovarao o poetskim tekstovima Antonina Artauda. Naše četverogodišnje intenzivno duhovno druženje, a uistinu rijetki, kratki susreti, protjecali su u znaku proživljena lutanja ponorima suvremene esejistike, filozofije i pjesništva. Kao neognostiku bilo joj je blisko raspravljati o iskustvu obnove te začudne, hermetične pustolovine zapadne kulture, što se na tako umjetnički blistav način oprisutnila u djelima Lawrencea Durrella, Emila Ciorana i Marije Čudina. Zašto spominjem Artauda? Ne samo stoga što je bio i ostao kult-autor ljudi okupljenih oko časopisa »Europski glasnik«, na stranicama kojega su objavljeni njegovi tekstovi (eseji, pisma, putopisi), nego ponajprije što neke njegove riječi savršeno pogađaju Ljerkin duhovni životopis satkan od lebdenja između egzistencijalnoga nemira/nemara, boemske razuzdanosti, emocionalne plahosti i one uzvišene čistoće misli bez ikakve lažne poze. Artaud piše da gdje drugi snuju djela idem samo za tim da pokazujem svoj duh / Živjeti znači izgarati od pitanja / Djelo ne poimam odcijepljeno od života / Ne volim odcijepljeno stvaranje / Ni duh ne poimam kao odcijepljen od sama sebe / Mene kalja svako moje djelo, svaka razina mene samog, svaka ledenjačka cvatnja moje unutrašnje duše.

Između kala i čistoće živjela je Ljerka Mifka. Njezina poetska djela upoznao sam vrlo kasno, premda napisana u doba kad je časopis i nakladnička kuća BiblioTEKA bila moj prvi i određujući korak spram prakse drukčijeg pisanja. Čitao sam njezine eseje, razgovore s Marguerite Yourcenar, likovne kritike. Mnogo prije no što smo se upoznali, na doista karakterističan Mifkin način, prepoznao sam u njezinu stilskome nagnuću onu čvrstoću forme i arhitektoniku teksta koji spaja lucidnost poetske riječi i prividnu lakoću istraživača. Strah od ukaljanosti teksta kao života u njegovoj čistoći zacijelo je odlučni razlog njezina nevelika opusa. Uostalom, za Ljerku Mifka jedino je važno bilo pitanje kako ne ukaljati dušu unatoč svim danas tako uobičajenim izvanjskim razlozima moralnih izdaja. Tomu se oduvijek odupirala, počesto brutalnim iskazima spram književnih i likovnih autoriteta, ponirući u svijet svoje vedre samotnosti, napučen jedino njoj dragim knjigama i glazbom. Izostavljam u ovom oproštajnome zapisu prosudbe o njezinu poetskome djelu i književnoj esejistici. Uz izdanje zbirke Dugosilazno nebo napisao sam pogovor naslovljen Kriptogrami vedrine, a esej Mramorne uspomene trebao je biti također pogovor uz ponovljeno izdanje njezine knjige Jedan susret / Ljerka Mifka i Marguerite Yourcenar, koja se pripremala za objavljivanje u Matici hrvatskoj.

U gotovo amblematskoj pjesmi onoga što je bila, mislila i pisala, koju ću objaviti u novome dvobroju časopisa »Tvrđe« ovih dana, stoje poput mramora uklesane riječi: Kad sve utihne u kljunu ponoći / Modro, heretičko oko, usput, bdije (Ponoć). Ljerka Mifka u hrvatskoj je modernoj književnosti jedinstveni slučaj heretičkoga oka. Imala je jednostavno oko za točno razdvajanje kala od čistoće, kiča od ljepote, efemernoga od onog što umjetničkim sjajem nadilazi pijesak vremena. Njezina posljednja bdjenja mora da su bila strahotna. U samonametnutoj samoći stana u Slovenskoj, bolesna i s osjećajem napuštenosti, nikom se ne javljajući, gnostički svjesno iščekujući trenutak kad presudna riječ ostaje u ludilu / što odbljeskom bliži se / sreći pod kopitima, umrla je poput psa. Ne mogu se suzdržati od napasti posve osobnog govora o Mifki-pjesnikinji, Mifki-duhu, Ljerki-prijateljici i velikoj duši. Ako je istina da smrt uravnava sve krugove životnih vedrina i patnji, čini mi se da je baš njezina smrt bila odveć okrutna nagrada za sve kazne što ih je sama izabrala.

Upoznali smo se jedne hladne, prosinačke večeri, uoči Božića 1998, u špiljskome ambijentu Muzeja za umjetnost i obrt, kod popularnoga Drageca. Prigoda susreta bilo je predstavljanje esejističke knjige Dražena Katunarića, Priča o špilji. O Mifki i njezinim britkim, aforističnim komentarima naših ljudi i pojava, da parafraziram Matoša, čuo sam već od Dražena i prije negoli je došlo do bliskoga susreta. Govorio je da je cijeni zbog njezine iskrenosti, teorijske i spisateljske veličine, i osobito zbog prezira malograđanskoga životnoga stila. Te večeri došao sam na predstavljanje s napisanim tekstom. Više od tjedan dana bio sam virozan. Imao sam upalu glasnica. Govor je više nalikovao brundanju iz bačve no razgovijetnome izricanju, pa sam odlučio da napisani tekst pročita Jozefina Dautbegović. Ipak sam na nagovor Dražena sjeo za stol. Nakon uvodne riječi Tee Benčić o književnim labirintima Špilje voditelj promotivnih aktivnosti DHK Anđelko Novaković najavio je da će Jozefina pročitati moj esej, uz ispriku da nisam u stanju govoriti zbog upale glasnica. Tek što je izustio ispriku, Ljerka je provalila: »Nije bolestan, on je mutav!« Vidio sam podsmijeh publike u posve ispunjenu Klubu, pogledao sam njezino zacrvenjelo lice, blaženo u svojoj ciničkoj ravnodušnosti. Pamtim još i danas trenutak prije no što je Jozefina otpočela s čitanjem. Mislio sam demonstrativno napustiti špilju Kod Drageca, odmah, bezuvjetno, došlo mi je da joj prasnem pljusku, a ona je mirno ispijala čašu crnoga vina i prebirala po svojim načrčkanim papirima. U posljednjem sam trenutku odustao od incidenta, zatomio taštinu zbog ipak Draženove večeri, i ostao skamenjen do kraja predstavljanja. A ona je bila jednostavno čarobna u svom govoru-razgovoru s autorom Kuće dekadencije, glavnim urednikom »Europskog glasnika«, čiji smo treći broj s tematom o Huntingtonovu Sukobu civilizacija i Artaudovim Pismima iz ludnice predstavili u istom prostoru nepuna dva tjedna prije. Pričala je o svojim špiljama, Baudelaireovim ljubavnicama, pustinji i bijelim devama. Te večeri, paradoksalno, postali smo prijatelji. Oprostio sam joj što me prozvala mutavim, ta i Dražena je zvala gorilom — pa što!? I tako je počelo.

Pratila je svaki porođajni trenutak časopisa »Tvrđe«, u kojem smo u dvobroju za 2001. uvrstili njezin razgovor s Draženom Katunarićem o Priči o špilji. Mnogo sam razgovarao s njom o sadržajnoj koncepciji i likovnome oblikovanju naslovnice. Predložila mi je katalog s izložbe nizozemskih suvremenih konceptualnih umjetnika. No, nakon što mi ga je pokazala, dogovorili smo se da prije no što dođe do završne grafičko-oblikovne faze, napiše esej o suvremenoj nizozemskoj umjetnosti. Slutio sam da od toga ipak neće biti ništa. Više nije mogla pisati. Iščezla je u svoju samoću i tako se na naslovnici prvog dvobroja pojavio Kieferov rad iz ciklusa Aschenblume. Uvijek je dolazila i iščezavala nenadano, kao što glasi jedan stih iz rane Zagoričnikove poeme Agamemnon (»uvijek dolaziš iz čudnoga gnijezda«), javljala se u čudne sate iz telefonskih govornica, komentirala moje eseje, kritički ukazivala na propuste, beskrajno hvalila tekstove o ljepoti, uzvišenosti i kiču, što sam ih objavljivao u »Europskom glasniku«.

Jednog je proljeća boravila dva tjedna u Ivanić-Gradu na liječenju psorijaze u lječilištu Naftalan. Sjećam se razgovora ispred Gradske kavane. Bila je u crvenome, drečećem baloneru i bijelim niskim tenisicama. Između dvije terapije, u sunčano prijepodne, pričala mi je o susretu s Ionescom, poeziji René Chara, izložbama u Amsterdamu. Pili smo i sporazumno dugo šutjeli. Blagost je isijavala iz njezina lica. Nikakva gesta bijesa ili mržnje na bilo što, samo monotono, no iznimno jasno govorenje o stvarima iznad svakodnevice u mirisu proljeća i teškom zapuhu ljekovite nafte.

Nakon proljeća blagi leševi nauznak / Nježno polegla trava cijedi se s usana. / Kovačnica čudnog nakita! /.../ Samo u ranim voćnjacima čini se da sve dalje teče. (Židovska zaručnica)

Posljednja bdjenja heretičkog oka ostaju ne samo meni neiskaziva.

Neka tako i ostane. Ljerki pripada posve drugo duhovno obitavalište. Poput svetkovine vedrine, kakvo bijaše njezino pjesništvo, živjela je trepereći, s mjerom ljepote i ljepotom mjere za ono što je sama držala jedino bitnim — umjetnošću. Sve drugo ionako je za njezinu mjeru bilo ništavno.

Žarko Paić