Poput jesenje kiše

Poput jesenje kiše

Beck, Sea Change, Geffen/Aquarius Records

Beck, punim imenom Beck Hansen, pripada među najbitnije glazbenike koji su se afirmirali tijekom devedesetih godina. Jer ne samo što je mnogima drastično promijenio način poimanja glazbe nego je i stvorio potpuno nov i originalan zvuk. Na dosad objavljenih osam albuma Beck je prošetao terenom hip-hopa, folka, countryja, eksperimentalnoga rocka, psihodelije, popa, rock and rolla, reciklirajući i spajajući vrlo često sve navedeno u životnu pjesmu koja je rezultirala dotad nepoznatim amalgamom postmodernističkog rocka, a upravo takvu zvuku kao šećer na kraju došli su pomalo nespretni, ali i ironični stihovi.

Od Becka uvijek valja očekivati neočekivano, pa samim time iznenađenja više i nisu moguća. Bez obzira na impresivnu diskografiju najnoviji, osmi po redu, album Sea Change, predstavlja nam Becka u odličnoj skladalačkoj formi. Iznimno snažno naslonjen na pripovjedalačku folk-tradiciju, a u čisto atmosferičnom smislu akustični album, Sea Change u većoj mjeri jest autobiografska zbirka pjesama. Svih dvanaest pjesama besprijekorno su zavijene u sive i tmurne boje, gdje podizanje glasa i poneki naglašeniji trzaj gitarskih žica predstavljaju iznimke. Ako bismo pokušali vizualizirati te nove Beckove pjesme, onda bi se ta slika većim dijelom poklopila s tugaljivom jesenjom kišom u sumrak.

Pozadina priče ovog albuma jest raskid dugogodišnje veze sa ženom koja je Becka, u početku neshvaćena gubitnika, ispratila na stazu koja je vodila do statusa globalno obožavana pop-čarobnjaka. A sada se taj čarobnjak umorio od trikova kojima su vrvjeli njegovi prijašnji albumi, jer čak i kada smo mislili da je Beck izbacio kakvu slabiju pjesmu, ona se mogla tumačiti drukčije — možda kao parodiranje. U tom smislu Sea Change prvi je album na kojem se Beck u potpunosti razotkriva, na milost i nemilost javnosti. Riječ je o duboko intimnu albumu, a takva bi hrabrost mogla biti u neku ruku pogubna, barem što se tiče onog dijela obožavatelja koje je stekao svojim glazbenim trikovima i raspojasanošću.

Tračak ironije nije se izgubio u Beckovim pjesmama, ali prije da je tu riječ o umornu i tužnu čovjeku koji se još jedanput okrenuo i pogledao prošlost, koja se iz perspektive sadašnjosti doima idilično. Upravo takvim osjećajima zrači naslovna pjesma Golden Age, otpjevana sa sjetom u glasu i naglašenom akustičnom gitarom. Fascinantno je kako je dovoljno pobrojati samo naslove najdojmljivijih pjesama s albuma poput Guess I’m Doing Fine, Lonesome Tears, Lost Cause, Alredy Dead i Side Of The Road, i zamisliti Becka s akustičnom gitarom u krilu, a pored njega nevidljive vrsne prateće glazbenike, i sve je spremno za jednu nesvakidašnju ispovijed na koju nitko ne može ostati hladan.

Goran Jovetić