Pisma prijateljstva i ljubavi

Pisma prijateljstva i ljubavi

Nikola Šop, Knjiga vječne ljubavi, prir. Dragutin Tadijanović, »Ceres«, Zagreb 2002.

Tko stoji na vrhu

Vrha svemirske Kugle?

Šopov pijetao!

Dragutin Tadijanović, Svi moji haiku

Kada smo 2000. recenzirali i pozdravili Tadijine pjesme Svi moji haiku, posebno smo istaknuli osebujne Varijacije na temu Pijetao Nikole Šopa, čije smo stihove danas podigli u motto. Osjećajući, znajući tu je nastavak kreativnoga pjeva jednoga, koji se oslonio na bliskost i razumijevanje drugoga. O tome svjedoči opsežna i zanimljiva prepiska. Potrebno je o njoj još mnogo toga reći.

U prigodi Tadijine 97. obljetnice pred nama je bogata žetva knjiga, koje je priredio i redigirao... posložio to zlatno tele književnosti, kao iskusan i maran žetelac.

Izdvojili smo Šopova pisma (s Tadijanovićevim natpisom), Knjiga vječne ljubavi. Ona je tematski dvodijelna. Prvi dio čine pisma upućena Dragutinu Tadijanoviću.

Drugi dio, oko dvije stotine naslova, obuhvaća Šopova pisma duboke osjećajnosti, upućena Divni Denković (1911-1986).

Knjiga donosi i korespondenciju između Dragutina Tadijanovića i Divne Denković, koja mu je Šopova pisma poslala s namjerom da budu objavljena i sačuvana, kao korpus hrvatske baštine.

Kratke priče života

Nisu česte (gotovo da ih i nema) epistolarne knjige u hrvatskoj književnosti koje donose prepisku dvojice pjesnika; govore o rastu jednoga prijateljstva, o tome kako su se u općem književnom i društvenom ozračju oblikovala i posebno razvijala dva lirska svijeta, Šopa i Tadijanovića. Ta su pisma kratke priče života. Gusto štivo, za tako mlade godine, puno neočekivanih iskustava i bolnih spoznaja.

Neobični je furor epistolaris zahvatio Šopa i Tadijanovića, kad su imali jedva sedamnaest, odnosno šesnaest godina.

Odlučuju iskoristiti pisma kao neku vrstu Flaubertove éducation épistolaire. Izmjena pisama kao način da se vlastiti nemir, briga, emocije iznesu na vidjelo, prikažu i ocijene. Velika je šteta što nam knjiga pruža samo jednostrano putovanje riječi. Tadijanovićeva pisma Šopu nisu sačuvana. Prisustvujemo čudnoj igri dijaloga u kojoj je vidljivo i stvarno nazočan jedan sugovornik. A ipak, u svakom Šopovu odgovoru mi dijelom dohvaćamo i onaj drugi glas. Poslije nekoliko pročitanih pisama, poznavajući rana poetska nadahnuća našeg Tadijanovića, uz obilje podataka koje je podastro o sebi, pogađamo što je to prijatelju pisao, što od njega tražio, o čemu je razmišljao, što ga je mučilo.

Prvo Šopovo pismo Tadijanoviću upućeno je iz Banje Luke i nosi nadnevak 31. svibnja 1921. Otkriva radosno iznenađenje što mu se Tadijanović obratio i što počinje dopisivanje s mladićem iz Hrvatske, u čijim je pitanjima, brigama i željama prepoznao suptilna istomišljenika. »Vjeruj mi. Tvoja čuvstva u onome momentu tako su se podudarala s mojima, da i ja sam ne bih drugačije napisao«. Tadijanović će gotovo istu misao uputiti prijatelju, u sačuvanom, ali neposlanom pismu, 1923. godine: »Čuvam Tvoja pisma i često ih čitam. (...) Osim toga, kao da su pisana mojom krvlju.«

Pišući o Šopu, isticali smo kako je on pjesnik samoće, tihih stvari, koje okružuju i određuju čovjekov opstanak. Moglo bi to biti indikativno i za dio njegovih pisama. Učinit će nam se katkada da riječi kojima se želi iskazati mladenačka tuga i sivoća prostora dodiruju banalnost. A ipak nije tako. Slike su koherentne, izviru iz realnih odnosa. Stil jednostavan, dječački iskren i uvjerljiv. »Da, Dragane! Moji su dani crni, i teški gvožđe... A kad me zgrabi bol, ona ljuta, ona neumoljiva bol, kad sve oko mene plače i stenje u strahotnim grčevima, onda pograbim pero i pišem — pišem.«

Sjetna intonacija dugo će ostati nazočna i u Šopovoj poeziji toga vremena: Otac i sinčić, Jajcu gradu, Smrt slapa, a za njezine boje, reći ćemo s Mrkonjićem, da su »od sumraka do zore«.

Hod kroz katakombe zavičajnog grada, osluškivanje šumora, »drage Plive«, pogled na »male vodenice« koje su zimi »Mrtvi mlinovi«, neće ni u Šopovim stihovima, ni pismima, prožeti radost: »Ne! Ali za sada / ja nijesam sretan?« Ipak će Šop svog melanholičnog prijatelja Dragana tješiti: »Ja hoću da Ti nalaziš utjehu u mojim pismima, kao što bih ja trebao da je nađem u Tvojima.«

Baš tih dvadesetih godina naš je Tadeon započeo poetska »samotna lutanja večernjim ulicama«. Tišina brodskog Samostana bila je siva, »mlada duša« u njemu »sama tuguje«. Na ormaru miriše lanjsko voće: / Žute dunje / Mirisavke. Plijeni u Tadijanovića nevinost predodžbe, neposrednost riječi, odsutnost knjiških apstrakcija. Tu su iskrišta kasnijega zrelog i složenog, ali uvijek uvjerljivog lirizma.

U Šopovim se pismima Tadiji neprekidno izmjenjuje lirski i narativni diskurs. Vidljivo je to i u jedino sačuvanom Tadijinu pismu Šopu, iz 1923, ali nedovršenom i neposlanom. Govoreći o radosti dopisivanja, nastavit će stihom:

Znate li što je radost? / Radost je sunčani dan, / Radost su djevojke mlade, / Radost su vesele oči, — Čemu Radost kad ćemo umrijeti? / Radujmo se, jer ćemo umrijeti!

Možemo, u ovim stihovima prepoznati ona česta antipodna osjećanja i refleksije, ono što smo, u cjelokupnosti Tadijanovićeva pjevanja, obilježili čarolijom pojmljive riječi, ali i njezine začudnosti.

Upozorimo, baš ovdje, na Tadijanovićev ciklus od sedam pjesama nastao u isto vrijeme, 1922. i 1923. One, recimo to, prvi put u kritici, smjelim sadržajem i koloristikom, čestim snoviđenjima rubno dodiruju i poetiku ekspresionizma, pa čak i nadrealizma. Pjesnik se snovima uputio prema »južnim otocima«, a onda New Yorku, Novom Zelandu i New Orleansu. Električna svjetla »bakrenih predvečerja« uzbudila su vulkane na Sumatri i Čileu. Gospodin Gayon Matadran piše manifest u kojem zaziva sjećanja na Istočnu Indiju, prije »neizmjerno mnogo stoljeća«, kad su ga svojom »gestom« privukle egzotične biljke, Necrophorus vespillo i Lampyris noctiluca. Nije li tu nazočan onaj vremenski i geografski simultanitet, koji na trenutak i u Tadijanovića udaljava od zbiljnosti i nameće se simbolikom vizije.

Divna draga

Izniman je doista drugi dio knjige i potpuno u suglasju s natpisom. Tvore ga Šopova pisma odanosti, ljubavi, postojanog prijateljstva prema Divni Denković: šesnaestogodišnjoj gimnazijalki, pa uglednoj profesorici romanskih jezika i prevoditeljici, u čiju je roditeljsku kuću Šop zalazio gotovo svakodnevno, dok je boravio u Beogradu. Stariji sedam godina od nje, Šop je u domu Denković poučavao Divnu i njezina brata u latinskom. Upućuje joj pisma iz Beograda, Mostara, Užica, Herceg-Novog... Zagreba; svuda gdje se nalazio i kuda je putovao, od 1929. do 1938. i nakon devet godina, 1947, kada je svatko od njih već imao svoj obiteljski život, poslao je još dva pisma. Postoji sedamnaest pisama bez nadnevka, koje je Tadijanović posložio, i čini nam se da se promišljeniji redoslijed ne bi dao domisliti.

»I ovo će pismo, kao i ostala, doprinijeti jedan klas sjaja u naše poznanstvo. I tako klas po klas, pa će se zaljuljati to sjajno žito plodnom oranicom i sretni mi, ako ga budemo kosili cijeloga života« (9. pismo, Beograd, 1929, str. 100). Šopova pisma Divni Denković mogu se pojmiti i kao lirska proza. Po rastu osjećanja i bolnom susprezanju, po prijekorima i praštanju, ali bez ironije, ona bi mogla — na neki način — postati tematski poticajna kod nas za druge književne žanrove, kao što su davna Abelardova pisma Heloisi nadahnula i Villona i Popea i Rousseaua...

Pisma otkrivaju sve mijene raspoloženja, želeći razjasniti smisao takvih stanja, bit »izlijeta iz nutrine«, Šopove meditacije ponekad dosežu metafizički uzlet.

U početku ove prepiske, Šop je, moglo bi se reći, osjetljivi Pigmalion koji Divnu nastoji uznijeti: »Neizmjerno želim da doprinesem ljepoti Vaše duše.«...

Tekstovi su prepleteni opisima svakidašnjih događaja i suptilnih prizora sumraka, noći, zore. Atributi uz ime Divna otkrivaju svijet u kojemu je on vidi: Divna je draga, jedina, ona je srce i zvijezda, nemir je i briga u noćima, kad se pišu duga pisma...

Privlačna su ta pisma i značajna. Govore o pjesnikovu stvaranju, objašnjavaju stav kritike prema Šopu, u Zagrebu i u Beogradu. Kao kuriozum može poslužiti Šopova izjava u pismu Divni, iz 1938, kako se uredniku »XX. veka« (Miloš Crnjanski?), više svidjela jedna njegova priča nego Andrićeva.

Neka su pisma po sadržajima pravi traktati, primjerice ono upućeno Divni iz Mostara 1931. u kojemu Šop razmišlja o istrajnosti i strpljivosti ljudskoj.

Čistoća i iskrenost Šopovih osjećanja u pismima Divni vrlo su slična onima kada je Tadijanoviću pisao iz Banja Luke, 1921, o svojoj dubokoj vjeri i preziru hipokrizije, koja se uvukla ne samo u politiku nego i u znanost: »Vjera kao vjera može se očitovati samo životom (tj. načinom života) (...) Ako želiš biti političar, budi, ali vjera se ne miješa sa politikom. (...) Danas kad kažeš da si katolik, znači da si u političkoj stranci te vrsti, a ne da si životom katolik. (...) Miran sam, savjest me ni najmanje ne peče. Idem svojim putem za koji mislim da je dobar.«

Premiloj Divnici

Šopovo je kršćanstvo lišeno dogmatskog stava. Ono je prvobitno i duboko čuvstvo, prožeto krotkom vjerom asiškog sveca »umiljatnika«. Zato u zbirkama Pjesme siromašnog sina (1926), Isus i moja sjena (1934), ali i u dvjema pjesmama na istu temu od kojih je Šop drugu poslao Tadijanoviću: Judin cjelov, Pozdrav dragom Isusu, nailazimo na čudesan sklad biblijske inspiracije i vlastite Šopove forme mentis.

U takvo je duhovno ruho često odjevena i Šopova lirska naracija voljenoj Divni:

»Divno draga, čas kad zaželim da Vam pišem, isto je tako svet, kao trenutak kada je lice pustinjaka obasjano blizinom neba.«

U posljednjim pismima Šop »premiloj Divnici«, »dragoj i vjernoj prijateljici« otkriva koliko su uvijek bili duhovno povezani: »...samo duboko osjećam kako se prosto topim od sreće pred pomišlju što bih sve stvorio u zajedničkom radu s Vama. Kako bi brzo prošao ovaj život, ma kako bio dug. Pomislite, onih deset godina, ipak je prošlo plodonosno.« Ne zaboravimo da se upravo preko Divne uspostavila prepiska i održavalo prijateljstvo između Šopa i poznatoga francuskog pjesnika Francisa Jammesa.

Šop je Tadijanoviću 1922. pisao o svojim zamršenim raspoloženjima, pri dolasku u Beograd, o tragičnosti »ne u meni nego izvan mene«. Možda je poznanstvo s Divnom, privrženost toj ženi, pa kasnije dopisivanje s njom, učvrstilo njegovu sigurnost i pomoglo književnu afirmaciju.

Vrijednost Šopovih pisama, Knjiga vječne ljubavi, višestruka je. Ne iscrpljuje se samo u novim mogućnostima komparativnih istraživanja i interpretacija poetskog svijeta obojice pjesnika: i Šopa i Tadijanovića.

Tadijanovićevi komentari gotovo svim pismima toliko su obavijesni i iscrpni, da se čini kako ništa što se moglo istražiti nije izostalo.

Tadijanović je priložio i prijevode latinskih izreka, ali i čitavih pisama, koje je za knjigu preveo i kolacionirao Vladimir Vratović.

Uvrštena je i Šopova Kronologija, koju je već prije sastavio Mrkonjić, a sada dopunio Tadijanović.

Uključeni su i opširni podaci o Divni Denković-Bratić, zabilježena prepiska s Francisom Jammesom (1868-1938) i Marguerite Yourcenaire (1903-1987).

Tu je i tekst iz 1934. Fransis Žam o našim ljudima, te Šopov članak iz 1938. Moje poznanstvo s Francisom Jammesom.

Sadržaj knjige očito može ponuditi nove intertekstualne, ali i intermedijalne zahvate, pa bi nas Knjiga vječne ljubavi mogla ugodno iznenaditi kao emisija na radiju, predstava u kazalištu ili sinopsis za film.

Treba odati istinsko priznanje Tadijanoviću što je za svoju obljetnicu hrvatskoj književnosti darovao vrijedan epistolarni vez.

Razgovijetan glas stihova o Šopovu Pijetlu »Kom do neba dopire krik« čuli smo u početku.

Naš glas dobrih želja Tadiji neka, na kraju, bude još razgovjetniji.

Ivo Frangeš