Piaf nije vrhunac moje karijere

Piaf nije vrhunac moje karijere

Mislim da je mnogo lakše glumce naučiti pristojno pjevati negoli pjevače pristojno glumiti. Pravi glumac posjeduje onu vrstu discipline i požrtvovnosti koja, ako je potrebno, čini da postane akrobat, sportaš, narkoman, bezveznjak, ubojica, pjevač, plesač... Stvar je u igri, preobrazbi, predavanju, vjeri koja je u korijenu glumačkoga posla

Za brojne dosadašnje uloge dobivali ste pohvale kritike i publike, ali čini mi se da ni za jednu nije izrečeno toliko superlativa kao za Piaf. Osim toga, ta je uloga središnja u predstavi kao malo koja vaša uloga do sada i traži maksimalni angažman od gotovo tri sata, tijekom kojih održavate stopostotno spajanje s likom, i pjevačko i glumačko. Smatrate li i vi tu ulogu vrhuncem dosadašnje karijere? Kako iz današnje perspektive gledate na pripreme, premijeru i odjeke predstave?

— Moja karijera u kazalištu dosad je, izuzev Vjere u Četvrtoj sestri, uglavnom pružala vrlo malo prilike da, kako se ono kaže, pokažem što mogu. U matičnom kazalištu, Komediji, nisam dobivala uloge osim u glazbenim predstavama, gdje se moj zadatak uglavnom svodio na pjevački. No, duboko u sebi oduvijek sam se osjećala glumicom. Iako sam se u tim mršavim godinama intenzivno bavila glazbom, danas mi zbog toga nije žao, jer mi je glazba pružila divne trenutke, i još mi ih pruža.

Vjerojatno se ipak netko tamo gore brine da svatko u životu dobije svoju šansu. Radeći na Piaf, osjetila sam da je to moja šansa, i dala sam joj se u potpunosti. Ne samo da je zadovoljila moju glumačku glad, nego mi je pružila mogućnost da, igrajući iznimnu ličnost kao što je Edith Piaf, ujedinim na sceni svoje talente koji su me dotada, da tako kažem, podvajali. Svako bezrezervno davanje u činu stvaranja, pa tako i u mom slučaju, višestruko se vraća, to iz iskustva znam, a potvrdilo se i u ovom slučaju. Rad je tekao mirno, studiozno, i s mnogo užitka, moram priznati.

Sve što se dešavalo nakon premijere nije bilo u mojim rukama, nego u rukama uprave kazališta, koja odlučuje što želi s nekom predstavom. Imam blagi osjećaj da su neke šanse koje su se pružile predstavi nakon sjajna odjeka u medijima već propuštene. Ljudi iz kulture i oko nje često mi kažu da bismo s ovim mogli otići daleko. No, zasada su već propuštene šanse za nekoliko inozemnih gostovanja, a čini mi se da u kući i nema nekog većeg interesa da se to ne ponovi. Moglo bi me to žalostiti ili ljutiti, ali jedino što mogu reći jest: šteta.

Iako sam svjesna da se ovakva prilika u životu glumca rijetko pruža, nisam tijekom rada imala osjećaj, a ni sada ne držim, da je to vrhunac moje karijere, no kako stvari u životu idu, moglo bi se lako dogoditi da to tako i bude. Ne razmišljam o tome. Iako se već teško mogu svrstati u kategoriju mladih glumica, osjećam kao da sam tek na početku i, ako mi se pruži prilika, rado bih izazvala Piaf nekim drugim glumačkim zadatkom. No, na meni je samo da se nadam. I da uživam dok traje.

Predajete tehniku songa i jazz-pjevanje na odsjeku glume Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Koliki je među studentima interes za žanr mjuzikla? Možete li nam opisati svoj način rada s mladim glumcima?

— Nažalost, moram vas ispraviti: ne predajem. Zapravo, moj boravak na Akademiji bio je pokusne naravi. Dekan, dr. Vjeran Zuppa, ponudio mi je da održim tzv. ogledni semestar, i da pokušam, možda iz malo drukčijeg kuta (vrlo uvjetno nazvanim jazz-pjevanje), raditi pjevanje sa zainteresiranim studentima. Moj divni profesor g. Bogdan Gagić okupio je desetak mladih i poletnih ljudi, koji su mi se priključili s mnogo volje i entuzijazma, koji je, nažalost, brzo splasnuo. Ne zbog toga jer im se nije svidjelo, nego jer im druge obveze to nisu dopuštale. Naime, moj kolegij bio je zamišljen kao izborni za studente treće i četvrte godine. Uz brojne obveze na školi, od klasa do brojnih seminara i radionica, pa do poslova koje već nakon druge godine studenti mogu raditi izvan škole, jednostavno nismo mogli održati kontinuitet rada, koji je za moju metodu i ono što i kako sam ja to zamislila nužan. Bilo mi je žao reći im da od svega, nažalost, neće biti ništa, barem dok taj kolegij ne dobije neki ozbiljniji tretman. Što se pak moje metode tiče, ona se temelji na dobro poznatoj tehnici disanja i fonaciji, obveznim elementima bilo koje škole pjevanja, ali u pristupu prilagođenoj glumačkoj prirodi, mašti, procesu prerađivanja elemenata pjesme, interpretaciji, itd. Naravno da sa šarolikim znanjem glazbene teorije u studenata ne mogu ustrajavati na, npr., harmonijskoj analizi, no ono što je glumcu potrebno da u datom trenutku na pozornici uvjerljivo otpjeva zadanu mu melodiju, a da se pritom ne potroši u za njega neproduktivnom smjeru, mislim da moja metoda ima. Bez obzira na interes studenata za mjuzikl, ovakvo znanje koristi i potrebno je svakom glumcu. Nadam se da će, sa mnom ili bez mene, takav predmet na Akademiji u dogledno vrijeme ipak dobiti potreban prostor i važnost koju zaslužuje.

Jeste li kao predavač prepoznali nekog osobito talentirana studenta/studenticu, kojega bi trebalo posebno poduprijeti, možda i na način stipendiranja od strane nekog kazališta, kao što je Komedija napravila u vašem slučaju?

— Naravno da jesam, i to nekoliko, a prof. Gagić kaže mi da u svakoj generaciji postoji nekoliko bisera. Stipendiranje bi svakako bilo odlično rješenje, ali ne na način da se cijela ideja završi na tome da student igra u određenom kazalištu, i da uči kroz rad. Ja sam to prošla, i zato znam što govorim. Stipendija podrazumijeva ozbiljan rad s mladim talentom, kojeg odmah treba dati u ruke stručnim pedagozima. Ono što se tada nauči predragocjeno je, a može stvoriti čovjeka koji će sutra nositi repertoar kuće. No, mi smo još jako daleko od takve vrste razmišljanja, manjim dijelom zbog nedostatka novca, a velikim zbog nedostatka interesa za takvo ulaganje u ljude. Važnije je potrošiti novac na tisuću drugih stvari. A ono što je najvažnije, čovjek, uvijek je posljednja rupa na svirali. Sve se na kraju svede na osobnu inicijativu, sreću, mogućnosti pojedinca da si sam omogući usavršavanje, a generalno vodi u prosječnost koja na kraju pobijedi.

Temeljem vaših iskustava i saznanja, je li teže glumca naučiti dobro pjevati ili pjevača dobro glumiti? Možete li usporediti pjevače-glumce koji su temeljno glazbeno i one koji su temeljno dramski obrazovani? Ima li unutar tih skupina nekih zajedničkih osobina ili je to posve individualno?

— Mislim da je mnogo lakše glumce naučiti pristojno pjevati negoli pjevače pristojno glumiti. Pravi glumac posjeduje onu vrstu discipline i požrtvovnosti koja, ako je potrebno, čini da postane akrobat, sportaš, narkoman, bezveznjak, ubojica, pjevač, plesač... Stvar je u igri, preobrazbi, predavanju, vjeri koja je u korijenu glumačkoga posla. Mnoge se stvari mogu »odglumiti«, ali za neke ti trebaju predispozicije, pa tako glumca bez sluha nikad ne možete naučiti da dobro pjeva. Možete ga poučiti hrpi trikova kako da prikrije svoj nedostatak, što može biti šarmantno i čak poslužiti svrsi. Što se pak pjevača tiče, iako nisam neposredno radila s njima, prisustvovala sam mnogo puta situacijama na probama kad je jednostavno bilo nemoguće dobiti onu vrstu nijanse u glasu, pokretu ili izgovorenu tekstu koja bi od pjevača učinila i glumca. Naravno, sretala sam sjajne primjere ljudi koji su to bez problema mogli, doduše spočetka malo grubo i naivno, ali uz nekoliko opaski i nježan tretman s vrlo zadovoljavajućim rezultatom. Stvar je u mišljenju. Glumac jednostavno ima različito ishodište negoli pjevač. Stvar je osobne motivacije i talenta svakoga slučaja pojedinačno koliko će biti sposoban odstupiti od uobičajena procesa stvaranja i prihvatiti nove izazove.

Činjenica da ste osim glume na ADU završili i dramaturgiju naznačila je svojedobno, osim vaše želje za potpunim kazališnim obrazovanjem, i to da vaše ambicije ne završavaju na pjevanju i glumi. Dramaturški rad uvijek je u medijskoj sjeni glume i pjevanja, no možete li nas pobliže upoznati sa svojim radom na tom polju, sa scenarijima, radiodramama, dramoletima na kojima radite? Koje vas teme potiču na pisanje, što vas intrigira?

— Studij dramaturgije bio je dijelom proizvod svega gore navedenog, ali da nije bilo rata i u mom slučaju nedostatka glumačkih angažmana u matičnom teatru, vjerojatno ne bih imala vremena za još jedan studij, kao što sada nemam vremena pisati i baviti se raznim stvarima za koje sam se zainteresirala tijekom studija. Jednostavno sam htjela korisno popuniti ono očajno vrijeme koje je, hvala Bogu, za nama, i ne gubiti dane sjedeći po kazališnim birtijama i čekajuće da stvari ponovno postanu koliko-toliko normalne. Nakon onoga najgoreg razdoblja 1991-1992, koje sam provela kao dobrovoljac na fronti, povratak u svijet kazališta, knjiga i studentske klupe doslovce me je spasio. Zabavljalo me pisati, dramatizirati pripovijetke, pisati razne vježbe iz dramskih situacija, igrati se s radijskim medijem, ali, zapravo, zalijepila sam se za film i filmski scenarij. Oduvijek sam imala oko za životne situacije, zapažala sam ljude, čitala karaktere, prisluškivala tuđe razgovore u tramvaju i poslije sastavljala biografije tih prolaznika... To sam najbolje znala iskoristiti u obliku filmskog scenarija. Napisala sam ih nekoliko tijekom studija, isto tako i nekoliko jednočinki, jednu ili dvije radioigre, nekoliko pilot-epizoda za igrani program HRT-a, no sve je to ostalo samo na papiru. Jednostavno, zabavljao me sam čin stvaranja, a dalje faze guranja teksta ili potrage za načinima kako ih realizirati bile su mi zamorne i u konačnici bi mi zgadile cijelu stvar. Nisam prešla profesionalni prag, rekla bih. No, kako nisam bila prisiljena od toga živjeti, jednostavno je cijela stvar polako zamrla. Vratila sam se svom poslu, glazbi i kazalištu, i ni za što više nisam imala vremena.

Kao svestrana umjetnica s obrazovanjem i iskustvom, namjeravate li realizirati i neki samostalni kazališni projekt, monodramu ili predstavu prema vlastitom tekstu ili u svojoj režiji? Sigurno ste glumeći u nekim predstavama pomislili: Ja bi to mogla bolje napraviti...

— Svi glumci kad-tad dođu na tu pomisao, mnogi se odvaže, neki izgore, neki zablistaju. Osobno se divim Reneu Medvešeku, jer na upravo divan način uspijeva iznijeti i stvoriti svoj utopijski svijet, u kojem njegova suptilna duša najbolje može opstati. Tu su i uspjesi Filipa Šovagovića, kojem držim palčeve da ne odustane. U mom slučaju, što se režije tiče, nikad nisam imala ambicija, iako imam mnogo ideja, no nastojim ih plasirati u timskom radu. Što se pak vlastitog teksta tiče, dovršila sam tekst o Billie Holiday, koji sam u dogovoru s Teatrom Exit i počela pisati, no čini se da smo došli do nekog rješenja koje će me, hvala Bogu, lišiti treme spisateljskog debija. Vrlo sam ga se spremno odrekla jer mislim da ne bih mogla podnijeti pritisak i glumačkog i spisateljskog zadatka. Za sada je stvar takva: ne nalazim dovoljno mira i koncentracije, a vjerojatno ni dubokog osobnog razloga da se ozbiljno pozabavim pisanjem. Možda će to kod mene završiti samo na terapijskoj razini, hahaha...

Pohađali ste scenaristički seminar na University of Ohio, a nakon pohađanja scenarističke i producentske radionice na Imaginarnoj filmskoj akademiji u Grožnjanu napisali ste filmski scenarij koji čeka ekranizaciju. Možete li nam nešto više reći o njegovoj temi, ambijentu, likovima, inspiraciji za tekst...

— Taj scenarij čekao je na ekranizaciju upravo onoliko dugo koliko sam i sama vjerovala da će do nje doći. Profesori Nenad Puhovski i Rajko Grlić davali su mi maksimalnu potporu, no ja sam bila prva generacija Imaginarne akademije kada su se još tražili putovi i sredstva za realizaciju kako mog, tako i drugih odličnih scenarija. On je čekao priliku, a kada se to čekanje produžilo, ja sam već i zaboravila na njega, a uskoro i drugi. U njemu sam progovorila o ratu manje-više osobnom pričom djevojke koja se u vihoru rata našla sama u potrazi za korijenima, koji su nestali u krvi i sveopćoj tragediji naroda koji je tek počela ponovno doživljavati kao svoj. Priča je gorko-smiješna, provučena kroz glazbenički milje kojem pripada glavni lik, i funkcionira na nekoliko razina. Sada, kad ste me podsjetili na njega, vidim da bi ta priča još bila aktualna, i da sam još emotivno vezana za nju. Strašno bi mi bilo važno da onaj tko bi poželio snimiti film po njemu duboko razumije i osjeća senzibilitet tih likova.

Volite li filmske mjuzikle i smatrate li da taj žanr ima šanse za revival? To, do jučer teško zamislivo pitanje, aktualizirao je pesimistični mjuzikl Ples u tami Larsa von Triera s karizmatičnom Björk. Što mislite o tom ostvarenju?

— Kao dijete, pa čak i djevojka, strašno sam voljela mjuzikle. Za razliku od opere, u njima mi nikad nije smetala naivnost radnje i površnost motivacije likova, jer su sadržaji uglavnom vedra i smiješna karaktera. Potpuno mi je normalno bilo da likovi u određenom trenutku počnu pjevati da bi iskazali emocije, jer sam i sama patila od toga da zapjevam na ulici ili u razredu... bilo je smiješnih situacija! Onda sam se na neko vrijeme ohladila, no uvijek bih s radošću pogledala poneki na televiziji ili videu. Iako je tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća bio jako u modi, i poslije se povremenno vraćao i vrlo snažno progovarao o svom vremenu. Mislim da nikad neće izumrijeti. Npr. Woody Allenov film Everybody Says I love You također tretira žanr mjuzikla na Allenu svojstven ironičan način, ismijavajući njegove konvencije na duhovit i unutar rječnika mjuzikla kreativan način. No, film Dancer in the Dark Larsa von Triera definitivno mi je jedan od najdražih filmova u životu, a nalazi se uz još jedan njegov film, Breaking the Waves. Varirajući motiv žrtve, Lars je na dirljiv, dubok i nadasve višeslojan način mjuzikalske forme ispričao priču o ženi koja se žrtvuje da bi svijet opet dovela u ravnotežu. Ona vjeruje u život kakvim ga mjuzikl prikazuje i koji ju je duhovno formirao, a kad život počne teći drugim tokom, ona u njemu i svojoj viziji svijeta, dobrom, lijepom i bezbrižnom, u kojem sve uvijek završi happy-endom, pronalazi snage da nadiđe strah i da u konačnici ponizi ljude koji su je otjerali u smrt. Film koji me duboko dira, svaki put rasplače i dio je moje osobne priče.

Možete li nam nešto više reći o liku Dragice Požgaj koji glumite u novom filmu Petra Krelje, Ispod crte, koji se smatra jednim od najslojevitijih u tom ostvarenju? Kako ste doživjeli taj lik i na koji ste ga način interpretirali?

— Rad u Kreljinu filmu Ispod crte moj je svojevrsni filmski debi. Iako sam glumila u nekim studentskim filmovima, u nekoliko koprodukcija i TV-drama, neku veću ulogu na filmu nisam imala. Beskrajno sam zahvalna Petru Krelji što je imao povjerenja dati mi ulogu Dragice, koja je, kao što ste i sami rekli, prilično zahtjevna. Dragica je majka dvoje djece i žena ratnika. Njezin muž (igra ga Filip Šovagović) boluje od PTSP-a, a sin, mladić u najosjetljivijim godinama (Rakan Rushaidat), proživljava unutarnji rasap obitelji pod utjecajem posljedica rata. Taj rasap najviše pogađa upravo Dragicu, koja snosi krivicu za razdor između obitelji njezina muža i njezine vlastite. U borbi da očuva muževo zdravlje, sinovu ljubav te pravo na vlastito dijete, malu kćerkicu koju joj otimaju (Buga Šimić), i sama strada. Priča je tamna, gorka, puna života koji vidimo svuda oko nas, i koji Petar Krelja tako dobro prepoznaje. No, nade i svjetla ima, i to ponajprije u ljubavi, a Dragica je ta koja je ima za sve njih.

Ne mogu reći da mi se rola svidjela na prvo čitanje. Činila mi se hermetična, previše patnička, pasivna i neatraktivna. No u razgovoru s Kreljom, koji mi je dao punu slobodu u kreiranju, pa čak i nekim malim, ali bitnim preinakama sama viđenja lika Dragice, počela sam pronalaziti put do nje. On svakako nije izvanjski, nego leži u dubokoj vjeri i prihvaćanju života koji nam je dosuđen. Poslije sam, razmišljajući, našla neke daleke sličnosti s mojom Vjerom iz Četvrte sestre. Shvatila sam da sam i jednu i drugu ulogu radila iz suprotnosti, iz kontrasta njihove bezizlazne pozicije. Htjela sam da se bore s tragedijom života vedrinom, vjerom i mirom koji pronalaze u sebi samima.

Glumački je posao najljepši na svijetu, zar ne?

Razgovarao Goran Ivaniš