Pepeljuga u bordelu

Pepeljuga u bordelu

I sama je Cerentola (Pepeljuga) itekako obilježena zlom stranom, a njezine polusestre u takvoj konstelaciji ne čine se više onoliko zle kao u bajci

Talijanska je drama ovu sezonu započela na pozornici u Bujama (riječka će premijera Regina/Kraljica biti nakon turneje, tek u trećem mjesecu) nastavivši provoditi posljednjih godina osmišljenu kulturnu politiku kojom nastoji »graditi« spone između hrvatskog i talijanskog kazališnog prostora. Stoga iz sezone u sezonu uprizoruje tekstove suvremenih talijanskih dramatičara nepoznatih u Hrvatskoj, a predstave često nastaju u koprodukciji s nekim od talijanskih kazališta (ovoga je puta to Teatro Stabile di Calabria).

Mozaični manirizam

Dramski tekst Regine/Kraljice Giacoma Carbonea, ovjenčan 1998. godine uglednom Međunarodnom Nagradom Ennio Flaiano, preuzima motive bajke o Pepeljugi, spaja ih sa krimi pričom o ubojstvu smještenom u milje bordela i prostitucije, a sve da bi progovorio o univerzalnim temama kao što su dobro i zlo ljudske prirode, usamljenost, snovi i čežnja što nas svekoliko prate... Naravno da su i bajka i bordel ovdje samo sredstva pričanja priče; naravno da je bordel samo simbol svijeta u kojem živimo. Nema u njemu crno-bijelih likova i odnosa kao u bajkama; i sama je Cerentola (Pepeljuga) itekako obilježena zlom stranom, a njezine polusestre u takvoj konstelaciji ne djeluju više onoliko zle kao u bajci. Iako Carboneov tekst odlikuje neosporna vještina pisanja (dobro vođena krimi-fabula, vješto ispreplitanje motiva iz Pepeljuge, »živi« dijalozi...), Regine ipak ostaje na razini vješte dosjetke, ukalupljene u mozaični manirizam, ničim ne iznenađujući, ne osvježavajući prostore novog europskog dramskog pisma.

No, »živost« fabule i element teatralizacije prisutan u drugom činu čine tekst izuzetno podatnim scenskom uprizorenju. Stoga je u rukama maštovitog, inovativnog redatelja mogla nastati zanimljiva predstava. Stalni redatelj Talijanske drame Nino Mangano, međutim, u tome nije uspio, pa su Regine ostale na razini većine predstava Talijanske drame — solidne, ali nadiđene, zastarjele poetike. Mangano se najbolje snalazi u snovitim prizorima sjećanja gdje do izražaja dolazi njegova sklonost mediteranskoj sjeti i nostalgiji, ali neki od ključnih prizora gdje bi se možda trebao poigrati i estetikom kiča te razigrati maštu, ostaju posve blijedima.

Zlobna maćeha

Veliki je problem predstave i način glume. Iako je glumački ansambl sastavljen uglavnom od gostiju iz Italije, s po dva glumca iz Talijanske i iz Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, glumci uglavnom uigrano funkcioniraju. No osim eterične Ivne Bruk koja posve suptilnim, krhkim načinom interpretacije naglašava snovitost lika Kćeri (Figlie) koja jedina egzistira u drugom prostoru od ostalih dramskih lica, pričajući nam fabulu drame, temperamentne Marcelline Ruocco (Mami) koja u ulozi zlobne maćehe u invalidskim kolicima na trenutke podsjeća na kakvu Almodovarovu ženu na rubu živčanog sloma, te u epizodnoj ulozi duhovitog Denisa Brižića, svi ostali glumci (Marina Saraceno, Laura Pugliese, Florens Fanciulli, Stefano Ambrogi, Toni Plešić, Pio Cisternino, Predrag Sikimić), iako su profesionalno odradili svoje uloge, posve zaglavljuju u okvirima artificijelnog manirizma, bez i najtrenutnijih iskrica scenske iskrenosti i spontanosti. Toliko je očito da su svaka gesta, svaki smijeh i grimasa unaprijed naučeni i toliko puta ponovljeni. Čini se da je to karakteristika talijanskog teatra, no danas takav način glume jednostavno ne može imati povoljan odjek. Atraktivna epizodna uloga Najavljivačice (Presentatrice) posve je neduhovito osmišljena, a Maria Milasi nije u nju uspjela unijeti nimalo neophodne spontane vrckavosti, te u predstavi njezina uloga djeluje promašenom i suvišnom.

Niti konvencionalna scenografija i kostimografija, iako su ih osmislile vrlo mlade djevojke Jelena Đ anko i Cristina Del Zotto, ne unose u predstavu nimalo svježine. Jednostavna, no upečatljiva glazba Massimiliana Pacea »iskočila« je, uz nekolicinu navedenih glumaca, iz sveopće osrednjosti.

I ovoga je puta, kao i obično, Talijanska drama zastranila u prilično zastarjeloj poetici koja na obzoru suvremenog europskog, pa čak i hrvatskog teatra, postaje sve beznačajnijom. Navedena je poetika, čini se, snažno prisutna u talijanskom teatru uopće, te stoga usko povezivanje Talijanske drame s kazalištima i kazalištarcima iz Italije ima svoju dobru, ali i lošu stranu. Možda bi se Talijanska drama barem ponekad mogla »okrenuti« i prema hrvatskim ili čak slovenskim mladim redateljima koji bi mogli unijeti svježu energiju u ustajale stanice Talijanskog teatra i Talijanske drame koja sve više postaje njegovim dijelom.

Tajana Gašparović