Pepeljuga s Mykonosa

Moje grčko vjenčanje (My Big Fat Greek Wedding), red. Joel Zwick

Biti neudana tridesetogodišnjakinja u tradicionalnoj grčkoj obitelji u suvremenom Chicagu doista nije nimalo lako. Još je teže uvjeriti tvrdoglava i patrijarhalno odgojena oca kako je bolje pohađati tečaj o primjeni računala u turizmu negoli gubiti dane kao domaćica u njegovu skromnom restoranu. No, najteže je privoljeti i njega i ostale članove mnogobrojne rodbine na prihvaćanje činjenice da će im budući zet, »suh kao dvopek«, postati netko čije podrijetlo nema ama baš nikakve veze s Grcima. Ili barem s najmanjim otokom u grčkom arhipelagu...

Od toga je spoja nesporazuma i predrasuda krenula glumica i scenaristica Nia Vardalos (Meet Prince Charming) postavljajući na kazališnim daskama svog matičnog, čikaškog teatra The Second City satiričnu monodramu, nadahnutu vlastitim iskustvima, o mladoj ženi koju podjednako muči ulazak u četvrto desetljeće života i ostanak u okrilju posesivne obitelji. Kada su pak producenti Tom Hanks i njegova supruga Rita Wilson odlučili prenijeti autoričin komad na film, nitko nije očekivao nevjerojatan komercijalni, ali i umjetnički uspjeh romantične komedije Moje grčko vjenčanje. Projekta koji je u svemu strastveno zamišljen, osim u kalkuliranju sa zaradom. A upravo mu se to i isplatilo.

Film je prema scenariju same Nije Vardalos gotovo filigranski režirao realizator popularnih televizijskih komedija Joel Zwick, koji je na temi jedne od njih, Potpuni stranci, i usavršio britki humor zasnovan na međuetničkim razlikama. Ono što je Moje grčko vjenčanje premetnulo od malog neovisnog naslova u planetarni kinohit jednostavan je, ali iznimno životan pristup svakodnevici jedne zajednice u današnjoj Americi, konkretno grčke, čije pozicioniranje u tamošnjem društvu neprestance balansira između unutarameričke univerzalizacije i pomna zadržavanja posebnosti uvjetovanih odrednicama stare domovine.

Melting pot ili...

Tako likovi podrijetlom s grčkog otoka Mykonosa, osobito maestralni Michael Constantine kao junakinjin otac Gus Portokalos, u Zwickovu filmu na vratima garaže imaju grčku zastavu, dvorište im rese imitacije antičkih kipova, kuhaju isključivo nacionalna jela, vode grčke restorane i putničke agencije s odredištima u Grčkoj, lamentiraju o starogrčkim terminima te budno paze da su obiteljske prinove etnički Grci. Premda bi se sve to lako moglo doživjeti kao nacionalna isključivost, scenaristica Nia Vardalos, koja je i odglumila središnji lik napokon sretne Toule, zapravo je napisala minucioznu kritiku takva ponašanja imajući istodobno mnogo razumijevanja za stvarne uzore svojih fiktivnih karaktera. Njihova istančana profilacija, pri kojoj doslovce svi izgledaju kao da je riječ o ljudima snimljenima u kakvu dokumentarcu, omogućila je da se Moje grčko vjenčanje, poglavito u američkim prilikama, percipira kao film koji ne oponaša zbilju, nego je samo uokviruje u drukčiji format. I kad je riječ o sve prisutnijim manjinima, i kad je u pitanju sve malobrojnija WASP-većina, i kad se raščlanjuje američki potrošački mentalitet (sjajni lajtmotiv sa svemogućim sredstvom za čišćenje).

Ipak, ponajbolja je odlika filma nastup niza glumaca koji su se prethodno proslavili televizijskim ulogama, prije svega decentnog Johna Corbetta (Život na sjeveru) kao negrčkog mladoženje na grčkom vjenčanju, te povremeno urnebesnih Laine Kazan i Angele Martin u ulogama Touline majke i tete. Premda film, s nemalim daškom improvizacije, očito nije ni zamišljen kao favorit u utrkama za neku od strukovnih nagrada ili enormnih zarada, izgledno je da će Moje grčko vjenčanje, trenutačno najkomercijalniji naslov realiziran u neovisnoj produkciji svih vremena, uspjeti i u jednom i u drugom. Zasluge za to prije svega pripadaju svestranoj Niji Vardalos, koja se kako u filmu tako i u njegovoj realizaciji pokazala pravom Pepeljugom. Manje Andersenovom, a više holivudskom.

Boško Picula