Od Chirina do Chevala

Kako je jednostavnost lijepa! On raspori lim ili željezo otvori ga onako kako bi se razvio da ga se zamoli da se razvije; kao galebova krila ili svilenkasta halja na vjetru. Otpori tvrdih materijala mogu se naslutiti, premda se naposljetku čini kao da je razderotine izazvao neki vrabac ili lahor s mora. Chirino je kao djevojka čije bijele meke ruke za podnevnih žega na prozoru koji gleda u plavet bešumno zatvaraju-otvaraju škure ne probudivši nikoga; tiho i obzirno. To je sva mudrost.

Premda su njegovi srodnici ovdje, brojni i na dobru glasu, među njima žive i pretenciozni gnjavatori estetike koji i materijal i oblik prisiljavaju na priznanja o jednostavnosti (da nije služio nikakvu idolu, da se odriče prošlosti i da se nepovratno okreće svojem vremenu, da je bio nevin u ludnici arhaizma, da u društvu u kojemu su svi žvrgoljili i preli nije pustio nikakav glas nego da je jedva izdržao sve te brbljarije, da nema nikave veze s Hrvatskom majkom i s Musom Kesedžijom, a još manje s umovanjima Kossutha, da je kupan u mlijeku europske djevice, a ne u nečistoj krvi tradicije, da govori sve jezike i ako treba zaboravit će svoj, da...) i onda mu još upere u tintaru svjetlo javne počasti te naposljetku prizovu tumače koji hodaju uokolo s egzegezama punim metodičkog sivila silnog ogoljavanja i svojatanja jednostavnosti. To su oni koji nastojeći ostaviti dojam u svojoj temeljitosti stiliziranja naposljetku slome vrat ljubljenoj ženi trabunjajući o izgubljenoj jednostavnosti koju su — kao — pronašli! Jer oni će reći da su dali jednostavnost biću, a ne da su je u njemu našli! Ti mali gospodari prirode kojima je Kolumbo mala uloga, hoće li od Chirina nešto naučiti? Vraga! Uspjesi se nižu jedni za drugim, mili fabulatori uokolo potiču ih u njihovu estetičkom transu čeznutljivo odgonetavajući njihove rebuse podupirući te snalažljive svijetle primjerke sumraka na izmaku radnih navika, te granične slučajeve dobrote i lakomosti, altruizma i sebičnosti, šarma i dobrih krojeva — vrlo uzorite i pitome dok im se ne stane na put. A onda... eto ti bagera i viljuškara...!

Ti Loosovi krojači i torbari hlepe za višim stupnjem časti, premda mnijem, koga vraga iz svega ovoga ne izađe dobar stol, stolac, vješalica, kaca, barilo, bačva klackalica, hranilica za ptice, koristio, zipka, kavez, dječja kolica... Bilo što korisno-lijepo i lijepo-korisno! Zašto se ne bave Josipovim poslom? Zar bi sve te korisne stvari umrle od stida da ih resi živa i važeća oporuka (od Bauhausa pa naovamo) onih koji su ustrajavali na spajanju umjetnosti i svakodnevice, oblikovnog purizma i praktične usmjerenosti?! Gdje je ponosna svijest radnika kojemu dolijeće i umjetnost — ne samo kao milost s neba — nego kao dar iz kaplje vlastita znoja? Gdje je jednostavnost koja ne pomišlja na izložbe, ne nagovara na tekstove, ne moljaka i prosjači uokolo za komadić slave i ne podmićuje nagomilane račune ambiciji nudeći starež modernoga hvatanja znakova vremena, a ne njegove nutrine (I. Nogutchi radio je stolove i stolce, a oni koji su u njima sjedili pisali su o Nogutchiju kao o ponajboljem kiparu današnjice.)

Zahvalnost na hrvatski način

Na otvaranju izložbe M. G. u Galeriji Nova doznajem da su toj galeriji odbrojani dani te da ugledna umjetnica i voditeljica iz dnevnih novina saznaje (ovdje se tomu nije čuditi) kako nije više na čelu spomenute galerije. Ta je galerija, naime, došla na glas po sklonosti za mlade umjetnike, a nadasve po kriteriju koji je nekoliko desetljeća otkrivao profinjen i istančan senzibilitet i voditelja i programa. Navodno dolaze novi sadržaji, multimedijalna događanja itd. Svaka čast, premda toliko dugo ustrajati na čistoći ovdje je bilo i ostalo istinski — novo!

Nestrpljivosti je najveći grijeh neobzirnost. Retorički mi cijenimo u zbilji je na smetnji je. To je kontinuitet skrivenih motiva umotanih u prozirnu foliju otvorenih i tolerantnih objašnjenja pri čemu apetiti imaju izvrnuta naličja sebičnosti, retoričku vještinu i umijeće pretvaranja. Ali treba dosegnuti ulogu Ljerke Šibenik. Njezinu uljuđenost i njezin ukus. To je ime. Doduše, netko jednom mora u mirovinu ili promijeniti posao, ali ovo je — jer nitko nikomu ne gleda u oči! — slab novi početak.

Idealna palača Poštara Chevala

Poštar Cheval (1836-1924) i njegova Idealna palača (Muzej suvremene umjetnosti). Marginalac koji je sebe i svoj san evakuirao u centar svijeta, tamo gdje nestaju sve razlike. Ovaj prijatelj svih religija zacijelo je vjerovao da postoji samo Jedan Bog — ma kojim ga imenima zvali, ma koliko lica imao i kakvim se god skalinama k njemu penjali. Preteča (kažu) art bruta, dade i nadrealizma složio je neku genetsku arhitektonsko-skulptoralnu zavrzlamu od Kalvarije i hodočasnika, špilja, džamija, pagoda, Šivina doma, hinduističkog hrama, zigurata, piramida, srednjovjekovnih tvrđa, tornjića, lanterni, ruševina nekog svetišta iz kambodžanske prašume, mumija, slonova, maslina, aloja... — pravu malu enciklopediju snova manirističkoga sjaja dostojnu Bomarza, samovolje Arcimbolda, Pontorma i Gaudija.

Nama dobro došlo za moraliziranje?! Kao, eto što mi s našom naivnom umjetnošću radimo, a vidite kako to rade Francuzi... itd. Ali u kakvoj je svezi ovaj san koji je ostao u djetinjstvu svojega srca s našim ispostavljenim računom koji je, izuzmemo li pionirsko vrijeme, relikvirao do trica i kučina!? I, pitam se, kako su mogući plijesan vrijednosti i svrab površnosti ovako lakih analogija? Mi koji smo kadri povezati te odvojene stvari ne zaslužujemo bolju sudbinu nego živjeti s trgovcima na malo. Ako treba nekome takav zaključak, bolje da je Cheval ostao tamo gdje je san neprocjenjivo bogatstvo, a ne bijedna analogija ili jednako jadna pouka.