Nije luster sve što sja

Nije luster sve što sja

Uz tekst Željke Čorak Katedrala haljina Isusovih, »Vijenac«, br. 224, 3. listopada 2002.

Građevine se, općenito, grade tako da se koriste dnevnim svjetlom, u količinama i na način sukladan njihovoj arhitekturi, gabaritima, veličini otvora.

Uz pomoć svjetla formira se unutrašnji prostor, koji onda različito doživljavamo ovisno o količini i kvaliteti tog svjetla, što ovisi o mijenama dana, godine, vremena (atmosferskog).

Sve to vrijedi i za sakralne objekte, konkretno kršćanske bogomolje, u kojima su mogućnosti iskorištavanja prirodnog svjetla vrlo različite, ovisno u prvom redu da li je riječ o crkvama iz prošlih razdoblja ili o onima suvremene arhitekture.

Postavimo sada pitanje: što je s umjetnim svjetlom u sakralnim prostorima? Kako ga odrediti, dozirati, usmjeriti?

Povod ovome tekstu nedavna je novinska polemika oko unutrašnjeg osvjetljenja zagrebačke katedrale.

Nepobitna je činjenica da su bogomolje oduvijek bile dodatno osvjetljavane umjetnim izvorima svjetla. U večernjim satima svakako, ali i danju zbog nedostatka dnevnog svjetla.

Nekada je intenzitet umjetnoga svjetla bio prilično slab, a nepraktičnost uporabe uljanih, lojenih ili parafinskih svijeća bila je također njihov veliki nedostatak. Uvođenje električnog osvjetljenja u sakralne prostore, kao i u sve ostale građevine uostalom, značilo je veliki boljitak. Međutim, ta velika prednost uporabe električnih žarulja nije uvijek i svagdje na najbolji način iskorištena.

I onda kada svjetla ima dovoljno, događa se da ono bude neznalački postavljeno.

Lusteri nisu uvijek opravdani

Svjetlom se moraju naglasiti značajke arhitekture, ali i umjetničke vrijednosti unutar crkve, ali iznad svega mora se pomoći u nesmetanu i ugodnu obavljanju funkcije toga specifičnoga prostora.

Podjednako je važno da se vjernicima omogući dovoljno dobra vidljivost za vrijeme održavanja vjerskog obreda.

U iznimno vrijednim crkvenim prostorima osim bogoslužja često se održavaju i kulturne manifestacije, najčešće koncerti, ili su takve građevine turistička odredišta pa onda i za takve namjene treba osigurati dodatnu rasvjetu, koja se uključuje prema potrebi, da sakralnost prostora ne bude dovedena u pitanje.

U starijim crkvama često nalazimo rasvjetna tijela u obliku bogato ukrašenih lustera ili zidnih svjetiljaka. Ponekad su to skladni elementi koji se dosta sretno uklapaju, rjeđe, riječ je o umjetnički vrijednim djelima, dok su najčešći bezvrijedni predmeti, zapravo kič-roba.

U nekim slučajevima osvjetljenje crkve na takav način, primjerice lusterima, nije opravdano sa stajališta arhitekture, a pogotovo kada glomazna rasvjetna tijela zatvaraju pogled prema prezbiteriju, često bogato arhitektonski izrađenu, sa ciborijem, sedilijama, biskupskim tronom i sl.

Uz današnje tehničke mogućnosti uporaba lustera u prostoru crkve nije nužna, ukoliko za to ne postoje posebni razlozi, dok su nekada baš oni na najefikasniji način rješavali problem osvjetljenja većih prostora.

Svjetlosna oprema u crkvenim prostorima treba biti prilagođena konkretnom prostoru, oblikom i dimenzijama, te ugrađena u interijer kako bi bila što neupadljivija.

Izvori pak svjetla trebaju biti suvremeni (efikasni i trajni) i boje od toplobijele, radi ljudi, do dnevnobijele, radi vjerne reprodukcije boje predmeta.

S novim tehničkim i tehnološkim ostvarenjima mogućnosti primjene umjetne rasvjete iz dana u dan se povećavaju, pa se tako za one koji se bave rasvjetom javljaju novi izazovi.

Sakralni pak prostori u primjeni umjetne rasvjete daju velike šanse da se to i potvrdi. U mnogim takvim slučajevima umjetno nam svjetlo pomaže ne samo u otkrivanju ljepote arhitekture ili vrijednih umjetničkih izrađevina nego i da nas uvjeri kako odsutnost prirodnoga, dnevnog svjetla u funkcionalnom ili bilo kojem drugom smislu ne treba smatrati hendikepom. Naprotiv!

Dugogodišnje iskustvo

Budući da se rasvjetom sakralnih objekata, baš kao i spomenika kulture i starih gradova, bavim sustavno godinama, smatrao sam potrebnim priključiti se svojevrsnoj polemici oko unutrašnje rasvjete zagrebačke katedrale. Razlog su neki tekstovi u novinama, ali i činjenica da sam svojevremeno izradio programski zadatak za unutrašnju rasvjetu katedrale, a za vanjsku ponudio i konkretno rješenje.

Odmah ističem, slažem se s pitanjem Željke Čorak (Katedrala haljina Isusovih, »Vijenac« 3. listopada 2002), »da li je katedrali potrebna svjetlost ili rasvjetno tijelo?«.

Ona dalje, posve točno, utvrđuje da postoji: »tisuću (!) modernih, nevidljivih, razrađenih načina postizanja svjetlosnih učinaka«, jasno misleći da je to posve moguće i bez spornih lustera.

A za one koji nisu pratili novinske tekstove ili imali prilike to vidjeti, ukratko. Upitno je koliko je imalo smisla u katedralu ovjesiti tri lustera prošloga prosinca pristigla iz kockarnice u Las Vegasu, koje je kockarnica otpisala — kao dar našeg iseljenika.

Dakako da je moguće postići željene svjetlosne učinke i efekte i bez spornih lustera i to naročito u zagrebačkoj katedrali, koja nudi velike mogućnosti za demonstriranje vrlo kvalitetne i efektne rasvjete...

Stoji također i tvrdnja Željke Čorak da su rasvjetna tijela, ako su uopće potrebna (a nisu) trebala biti vrhunske oblikovne kreacije.

Zaista, dojam o spornim rasvjetnim tijelima posve je u skladu s tvrdnjom poznate povjesničarke umjetnosti da je: »Sjaj kockarnice postao bijeda katedrale«. Takva konfekcijska izrađevina očigledno više nije bila dovoljno dobra ni za kockarnicu. Da se to može i bolje, dovoljno je pogledati predvorja Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski (lusteri izrađeni početkom sedamdesetih).

I na kraju. Posve zbunjuje širokogrudno prihvaćanje odbačenih lustera, koji nikako ne pristaju unutrašnjosti zagrebačke katedrale, dok istovremeno isti ljudi (Odbor Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale) odbacuju donaciju (u obliku suvremenih rasvjetnih tijela za vanjsku iluminaciju katedrale) u vrijednosti tadašnjih oko trideset tisuća njemačkih maraka, koju je svojevremeno potpisnik ovog teksta osigurao od jedne strane tvrtke.

Zbunjuje i tvrdnja msgr. Josipa Klarića (Blještavilo Las Vegasa u zagrebačkoj katedrali, »Večernji list«, 5. listopada 2002) da »stvari nisu ni svete, ni grešne«, misleći jasno na darovane lustere.

Pa, zaboga, velečasni, nije stvar u tome!

Josip Ušaj