Nesiguran korak

Nesiguran korak

Kad je sve dopušteno i kad dramaturgija i ritam predstave nisu u središtu, onda se u pozadini mogu prikazivati i videoinserti

Kad se u jednom trenutku na sceni splitskog HNK — u Stullijevoj Kati Kapuralici napisanoj 1800. godine — nakon što kapurala Luku natjeraju na povraćanje kako bi se otrijeznio za vjenčanje svoje kćeri, započne spominjati rigoletto (od splitskog rigati, povraćati) što je u suvremenom splitskom jeziku zgodna fraza koja povezuje božanskog Verdija i zemaljsko povraćanje, postane sasvim jasno da su ne samo jezično nego i dramaturški stvari izmaknule kontroli. Naime, i sama pomisao da bi se u splitskom getu — gdje je iz dubrovačkih vrata od Grada čakavizacijom prebačena Kate Kapuralica kako bi postala Kate Šigureca — 1800. moglo i asocirati na Verdija prilično je nebulozna, ne samo zato jer će se talijanski majstor belkanta roditi tek trinaest godina kasnije.

Ideja da se Kate Kapuralica — Stullijev jezični i dramaturški biser i mala kazališna revolucija koja je na praizvedbu (baš u Splitu) čekala 166 godina — za potrebe nove splitske produkcije prebaci na splitsku čakavicu mogla je biti mudar potez. Baš kao što je Vanča Kljaković s nizom splitskih produkcija (od Uvodića do Smoje) u svojoj redateljskoj biografiji mogao biti dobar izbor za adaptatora. Ali u tom jeziku staroga Splita stvari su za vrijeme rada na predstavi izmaknule kontroli, postale proizvoljne i otišle bitno izvan teksta i jezika u kome su napisane/adaptirane, a da bi se uputile nekom šumskom stazom, najčešće bez ikakve logike.

Problemi jezika i dramaturgije

Problemi jezika u redateljskoj koncepciji Ivice Boban vrlo brzo počinju se odčitavati i kao problemi dramaturgije. Jer baš kao što je Luka, Stullijeva svinja konavoska, postao u splitskoj lokalizaciji Vlaj, na čemu se stalno ustrajava, ali se nikad ne čuje u njegovu savršeno splitskom govoru, tako i fetivi Splićani počinju gutati samoglasnike i govoriti vlaški. A kad je sve dopušteno, uključujući i pravi jezični kaos psovki kojih uopće nema u Stullijevu tekstu, onda i pojedine scene počinju zauzimati dramaturški prostor koji nikako ne zaslužuju, i postaju same sebi svrha bez unutarnjih kazališnih razloga, pa se povremeno čini da se predstava i prije premijere otela kontroli i krenula prema improvizaciji. Cijela splitska Kate Šigureca počne smisaono i redateljski teturati, baš kao dvoje njezinih alkoholiziranih antijunaka i, baš kao i oni, počinje se sukobljavati s razlozima kazališta i logike.

Kad je sve dopušteno i kad dramaturgija i ritam predstave nisu u središtu, onda se u pozadini mogu prikazivati i videoinserti, kratka scena u krčmi može prerasti u elaborirani čin, koji dodatno uspori ionako spora događanja i poremeti i ono malo ritma kojega je predstava još imala, a pijanci scenom mogu glavinjati i padati do iznemoglosti kao u najobičnijoj slapstick-komediji, pokušavajući izazvati smijeh sredstvima najvulgarnije burleske. Rigoletto (u tri čina!, dometne jedan od likova) onda i ne djeluje kao poseban eksces.

Sat viška

Paradoksalno, glumci u slutnji scenskoga kaosa uspijevaju zadržati dostojanstvo pa Kate Šigureca ipak ne zapliva do kraja vodama anarhije i samovolje. Još kad bi se netko usudio dvoipolsatnoj predstavi oduzeti onaj sat viška cijela bi priča možda zadobila neke šanse u borbi za publiku i smisao. Jer, Josip Genda (Luka Šigureca) još jednom je pokazao da u njemu ima i suza i smija, tako potrebnih ovoj predstavi, i glumačke virtuoznosti da ih pokaže, dok je Zoja Odak u naslovnoj ulozi, nažalost, dio svoje neupitne glumačke snage uludo potrošila boreći se s elementarnim svladavanjem i memoriranjem teksta, što je bitno opteretilo i njezinu kreaciju odvodeći je povremeno u prenaglašenost kojom se, stekao se dojam, skrivala nesigurnost.

Impozantna Mare Snježane Sinovčić Šiškov, sušičava Pavica Nives Ivanković i retardirani Krište Roberta Kurbaše kao djeca ovog brižnog roditeljskog para našli su, svatko na svoj originalan glumački način, mjeru u izmjenjivanju grubosti i nježnosti, dok je Tajana Jovanović na malo prostora ostvarila skladno zaokruženu epizodu nagluhe Antule. Siguran je bio Elvis Bošnjak kao mariner kojega je na kraju dopala Mare, baš kao i Trpimir Jurkić, koji je postigao ležernost oštijera toga vremena, dok Iliji Zovku u osmišljavanju Kuzme i nije trebao onaj rigoletto i poneki zaboravljeni samoglasnik. Predstavom je prošetalo i nekolicina statista (prije nego glumaca), ipak s pravom glasa, a neki i pjevanja (Josip Zovko, Zlata Kovačić, Pero Vrca, Mladen Barbarić, Andrijana Vicković, Tonči Banov...), koji su, pretpostavljam, trebali stvoriti atmosferu splitskoga geta i života malog puka.

Živopisni kolorit

Scenografija (Vesna Režić) i kostimografija (Danica Dedijer) bile su i funkcionalne i živopisna kolorita, dok su poprilično mračnu atmosferu života na ljudskom dnu, u kojem se nađe i nešto duha, pomogli stvoriti nenametljivo svjetlo Zorana Mihanovića i glazba Mirka Krstičevića kombinirana sa starim splitskim napjevima, premda iz pomiješanih razdoblja (stručni suradnik za glazbu Ljubo Stipišić).

Očekivana s velikim nestrpljenjem, prva dramska premijera splitskoga HNK pod novom upravom tako se pokazala kao nesiguran korak, kojim se nije iskoračilo na stabilno kazališno tlo.

Jasen Boko