Nebeski štafelaj

Nebeski štafelaj

Od prvoga Mladenova broja do danas objavljeno je stotinu brojeva »Vijenca« (128–228). U zadnjih godinu dana novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost vodi redakcija koju je Mladen okupio, sastavio i koju je on naučio kako se pristupa tome složenom i osjetljivom poslu. A znati raditi novine znači znati raditi s ljudima: njihovim osobnim uvjerenjima, željama i stručnim mogućnostima. Nikoga ne odbiti, sa svima razgovarati, ali nikada ne pristati na podilaženja, nikada ne ići ispod kriterija vrijednosti koja su se timski utvrdila i dogovorila. Zapamtili smo, i tako do danas, i ubuduće, barem što se ove redakcije »Vijenca« tiče

U prosincu 1998, nakon svih onih smiješnih događaja oko redakcije »Vijenca« i pompoznog odstupanja i prijelaza »puntara« u stanje postupne »kome« (nomen est...), Mladen Kuzmanović je, kao novi glavni urednik, prvi put sazvao sastanak redakcije Matičinih novina. Zapravo onih, mnogima čudnih ljudi, a bilo ih je desetak, koji su uopće htjeli imati posla s tim »nedemokratskim« i »konzervativnim« glasilom, tim »fanzinom za starce« koji ne donosi baš ništa drugo nego tek »friške vijesti iz srednjega vijeka«, itd., itd. — kako su nas već častila poznata imena naše publicističke estrade. I tako u prekidima, i s vidljivim posrtanjima, i konačnim porazom, sve do danas: da bi i oni koji su nekada gromoglasno likovali sada čekali da im isti taj »Vijenac« objavi kritiku ili esej. Poznato je da gnjevne Indijance uvijek sredi organizirana konjica.

Od prvoga Mladenova broja do danas objavljeno je stotinu brojeva »Vijenca« (128-228). U zadnjih godinu dana novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost vodi redakcija koju je Mladen okupio, sastavio i koju je on naučio kako se pristupa tome složenom i osjetljivom poslu. A znati raditi novine znači znati raditi s ljudima: njihovim osobnim uvjerenjima, željama i stručnim mogućnostima. Nikoga ne odbiti, sa svima razgovarati, ali nikada ne pristati na podilaženja, nikada ne ići ispod kriterija vrijednosti koja su se timski utvrdila i dogovorila. Zapamtili smo, i tako do danas, i ubuduće, barem što se ove redakcije »Vijenca« tiče. Najvidljivijim pomakom čini se uvođenje kolornoga tiska, ali su promjene vidljive i u unutarnjoj sadržajnoj i grafičkoj strukturi. O uspjehu takva pristupa svjedoči i recepcija — broj »Vijenčevih« pretplatnika ovih je dana premašio brojku 3500, što je polovica njegove ukupne naklade, i otprilike povećanje za 300 posto otkako je koncem 1998. uredničku palicu preuzeo upravo Mladen Kuzmanović, a nakon njegova odlaska nastavila njegova ekipa. Uostalom, promjene o kojima govorim redakcijski su bile već dogovorene u rujnu i listopadu 2001, napose promjene koje su se ticale određenih sadržajnih pomaka. No, jedno treba priznati: na uvođenje boje Mladen nije bio spreman, izražavao je sumnju da će sve to izgledati prešareno, da će boja razliti grafičku i dotadašnju dizajnersku kompaktnost »Vijenca«, da će novine svakako izgubiti od svoje temeljne grafičke prirode na koju je posebno bio osjetljiv i koju je tako dobro poznavao (nećemo sada o Krleži, kajkavskoj književnosti i suvremenom hrvatskom slikarstvu), inače i sam likovni i grafički urednik brojnih izdanja, vječni zaljubljenik u mirisne otiske špalti. Gusti i pitomi premazi crne boje na bijelom papiru, uz eventualni pigment crvene, bili su njegov novinski urednički štafelaj. On s jedne, a nas nekoliko s druge strane. Mi smo pak više držali da je boja u novinama civilizacijski doseg (to nam se činilo kao poprilično »jako« objašnjenje — ni manje ni više nego civilizacijski doseg), da će ona upravo omogućiti bolje (svježije) predstavljanje sadržaja određenih rubrika (i naročito Mladenove likovne rubrike), a Mladen je pak stalno tvrdio da je to udaljavanje novina od njihova temeljnog likovnog izričaja, da je boja »Vijencu« još uvijek nepotrebna, i da se ostaje na crno-bijelom, i gotovo.

Vjerujem da je Mladen sada zadovoljan novim »Vijenčevim« štafelajem, i da se ne ljuti na nas što smo ipak napravili po svome, što je grafički urednik Luka Gusić uspješno posložio, uz crno i bijelo, i ostale linije spektra (kao da čujem poznati glas: »vidiš kad Luki dadneš slobodu, da se razmaše, kako dobre stvari ispadnu«), što je tehnička priprema u Kolumni tako dobro izoštrila nijanse i podesila kalibre (»dečki, nazovite mi Petra i Marka da im ja kažem kako dobro obavljaju posao«) i što tiskara riječkoga Novog lista kvalitetno stiska pigmente (»ova Rijeka čini čuda, pa boja je stoput bolja nego u njihovim vlastitim izdanjima — moramo čestitati Chiari«). Dosadašnji i budući »Vijenci« u koloru bili su i bit će posvećeni Mladenu Kuzmanoviću, dobrom i dragom uredniku. Da mu nebeski štafelaj bude šareniji i veseliji, i da zna da mislimo na njega.

Ivica Matičević