Narcisoidna stilska vježba

Luda zabava (The Anniversary Party), red. Jennifer Jason Leigh & Alan Cumming

Dok autorsko tkivo Sundance generacije jošnije razorio Miramaxov sindrom, svi su se natjecali tko će snimiti jeftiniji film. Trebalo je samo ugurati glumce u jednu prostoriju u kojoj će raspravljati o smislu života, seksu i smrti, dokidajući u svojim seansama vikendom granicu između teatra i filma. Disfunkcionalne obitelji komadale su puricu i vlastite traume na proslavi Dana zahvalnosti. Homići su se svađali, plakali i veselili se na oproštajnim tulumima, a potom umirali od side. Umirovljeni hipiji koji su se družili i ludovali u idealističnim šezdesetima morali su se na sprovodu bivšega prijatelja suočiti s pragmatičnim osamdesetima. A studenti su u iznajmljenim smokinzima dovodili u pitanje svoj ponos i predrasude, sudjelujući u salonskim yuppie-ritualima na adresama njujorškog Upper East Sidea. Otkako je 1979. John Sayles, poznatiji kao tata svih američkih nezavisnih filmaša, združio sedmoricu iz Secaucusa i ugurao ih u jednu vikendicu lociranu u slikovitom ozračju New Hampshirea, takvi susreti počeli su se lančano izmjenjivati u skladu sa zakonima estetike Sundancea. Trebalo je samo odabrati razlog njihova okupljanja, bilo da je riječ o karminama, proslavi godišnjice braka ili nekoj drugoj obljetnici. Nakon trećeg jointa i četvrte čaše bourbona, tajne iz prošlosti počinju izlaziti na površinu. Stare ljubavi nanovo se rađaju. Razočaranja se izmjenjuju s emotivnim dvojbama. Spavaće sobe prekriva paukova mreža složenih emocija. A interijeri su isprani nostalgičnim zvucima iz njihove mladosti. It’s my party and I’ll cry if I want to. U tom utješnom refrenu zrcale se sve noćne more koje prate njihov ulazak u thirtysomething-klub.

Život postaje teatar

Dakle, to je moja zabava i plakat ću ako mi se prohtije. Od takve premise polazi i Luda zabava, iako smo većmislili da se njezin koncept druženja vikendom većistrošio. No, njezin tandem u sastavu Jennifer Jason Leigh & Alan Cumming samo dokazuje koliko je samouvjerenosti i odlučnosti potrebno da bi holivudske zvijezde napuhanih ega sjele iza kamere u želji za autorskim dokazivanjem. To je film o druženju holivudskih glumaca, čiju mizanscenu i scenarij potpisuju njihovi prijatelji. Oni istodobno tumače glavne uloge i članovi su one iste glumačke udruge kojoj pripada i njezin glumački team. Alan Cummings reciklira svoje feminizirane geste koje su postale zaštitni znak njegove glumačke osobnosti, u rasponu od recepcionera iz Širom zatvorenih očiju do frizera u Bijelom prahu, portretirajući lik redatelja kojem se pruža šansa da snimi svoj prvi film, premda ni sam nije siguran da li uopće voli filmove. A Jennifer Jason Leigh njegova je neurotična žena glumica, koja proživljava umjetničku krizu. Dakle, njihov rukopis nije ništa drugo nego narcisoidna stilska vježba iz onoga što u isti mah pokušava kritizirati — uživljavanje glumca u lik koji tumači i njegovu dramatizaciju. Povod za druženje s prijateljima šesta je godišnjica njihova klimava braka. A mjesto na kojem su organizrali zabavu je njihova raskošna staklena vila koju je dizajnirao Richard Neutra, iako zbivanja u njezinim minimalističkim interijerima više podsjećaju na ono što se zbiva na večernjem tečaju glume u Actor’s Studiu. Među uzvanicima našao se i autoreferencijalni Kevin Kline u društvu žene Phoebe Cates (aluzije na njegovu gotovo identičnu ulogu u Kasdanovoj Velikoj jezi i više su no evidentne). Tu se uz redatelja Johna C Reillyja, kućnog glumca Paula T. Andersona, i njegovu ženu (izvrsna Jane Adams) zatekla i Cummingova bivša djevojka Jennifer Beals. A pozvani su i konzervativni susjedi, koji se na tom sajmu taštine doimaju poput uljeza.

Život se pretvara u teatar, dok pravila igre određuje glamurozna Gwyneth Paltrow, nakon što im je za desert podijelila tablete ecstasyja. Tada gosti i njihovi domaćini ne počinju sumnjati isključivo u uloge koje su im dodijeljene u njihovom »obiteljskom« filmskom projektu, nego i u vlastite životne uloge. Glumačka ekipa vraški je razigrana, tjerajući nas da voajeristički uronimo u tuđi mali kućni video. A konfuzna situacija kulminirat će kvaziklimaksom koji počiva na Cummingsovu prikrivenom homoseksualizmu. No, to saznanje moglo je iznenaditi samo ponekog naivnog gledatelja. Uostalom, koji bi heteroseksualac sve vrijeme trčkarao vrtom svoje vile u potkošulji s natpisom Boy London?

Dragan Rubeša