More, teka i olovka

More, teka i olovka

Slavko Cimerman, Svijet na dlanu. Putopis. Virovitica, MikešLand, 2002. str. 210.

Kad bi se mora dijelila po mjestima odakle su oni koji po njima plove, nema sumnje da bi dobar škaf plave slane vode zapao i drevni slavonski grad Viroviticu čijih čak petnaestak momaka trenutno plovi po raznim morima i oceanima. Je li to neki tajni zov koji oteklo Panonsko more odašilje iz svoje davnine žiteljima male Ođenice i velike Drave, tek puki avanturizam ili pak mukotrpan način da se osigura kruh svagdanji, ili sve to skupa, teško je reći.

Među tima i takvima bio je i Slavko Cimerman, potomak stare loze virovitičke, Mikeš reklo bi se, kojega po vlastitim riječima »nemiran duh« ganjaše da, prvo, »na palac« proputuje diljem Europe, potom motociklom jadransku nam obalu i otoke, a onda da se otisne i na vodu, koja ga je kao mornara pod raznim zastavama odvela do Indije i Burme, Sjeverne i Srednje Amerike, Dalekoga istoka i Amerike Južne.

Sidro virovitičko

Baš ta putovanja (i tim redom) po bjelosvjetskim što većim, što manjim barama tema su knjige Svijet na dlanu Slavka Cimermana (1952), putopisne zbirke dnevničkih zapisa koje je ovaj Mikeš vodio na svojim putovanjima krajem osamdesetih godina na trgovačkim brodovima što domaćima, što stranima. Tijekom nekoliko godina našao se na svim kontinentima, osim Australije, te dulje ili kraće vizitao glasovite svjetske trgovačke luke sa svim, ili gotovo svim, njihovim sadržajem. No, za razliku od većine mornara, naš se Mikeš s vremena na vrijeme laćao teke i olovke, te svoje putositnice bilježio i tako gradio štivo za neke druge dane kad jednom dođe vrijeme za uspomene.

I doista, promijenivši zanimanje na kojemu je sasvim sigurno teško pozavidjeti, osim ako nisi mlad, te bacivši sidro ponovo u svoju staru Viroviticu, latio se sada bivši mornar svojih brodskih zapisaka da ih dotjeruje. A kako svako bilježenje unaprijed računa na čitanje, dakle i na javnost, odlučio je Cimerman komadić po komadić dorađenih putopisnih stranica objavljivati u lokalnim novinama i na radiju, u novinama, štoviše vlastite riječi ilustrirajući ponekom fotografijom što mornarskoga sebe, što li osebujnih suvenira nanašanih s raznih paralela i meridijana. Nakon više godina doradio je tako veći dio putopisnica, stare impresije dopunio ponekim zemljopisnim datima, te dobio napokon cjelinu pripravnu i za knjiško pojavljivanje.

(Na ovome mjestu prikazivaču je najbolje zaroniti, i tako umaći opisu »muke po izdavačima« na koju se muku, dabome, i naš Cimerman dao; a što da njemu bude bolje, moglo bi se reći, jer neka upre prstom itko u Hrvatskoj u pisca kojemu knjiga, prvijenac pogotovu, glatko ide! Srećom, svaki grad ima i nekog svog kulturnjačkoga ridicola, onoga istog kojega i pisac ovih redaka svojedobno nađe kad se latio Knjige o Virovitici, pa ako je po njoj suditi — nije sve tako crno!)

Marinističke putositnice

Svijet na dlanu, tako se uknjižba zove, po svim svojim značajkama pripada štivu putopisne literature. U središtu mu je putovanje, tj. izmjena prostora, te opisivanja ne samo viđenih krajolika, ljudi i pojava, već i vlastitih dojmova s mjestimičnim garniranjem znanja geografičkoga u najširem značenju čime autor, kao tipični putopisac, svojem tekstovlju daje i onu učenu notu. Tu su i nenametljive poruke o smislu putovanja, o vlastitim sumnjama, o životu uopće, reklo bi se, autoreferencijalan sloj, danas tako poželjan.

Ma koliko u knjizi — zbog autorove nenaviklosti pisanju i otuda očite impresioniranosti ulogom u kojoj se našao — izbija mjestimična suhoparnost kao svakako manje sretno rješenje, dobrohotni će i strpljivi čitatelj uistinu naići i na one fragmente koji su sugestivni, na zbivanja i unutarnje sukobe koji štivu daju dragocjenu dozu osobnosti i zanimljivosti, čak i dramatičnosti. Imponiraju autorova ne samo ljubopitljivost i prostodušnost već i odvažnost koju pokazuje u novim svjetovima — tako dalekima i u mnogočemu stranima jednome Europljaninu. Ništa manje nije važna i ona strana putopisa u kojoj se naš putnik bavi međuljudskim odnosima — kako u tipičnim mornarskim, brodskim, tako i u najčešće nepredvidivim situacijama života na ćudljivoj slanoj vodi i u zavodljivim privremenim lukama svega i svačega. No, ma gdje, zašto i s kim bio, putopiščeva je misao uvijek vezana uz rodnu mu Viroviticu i domovinu.

Cimermanove (marinističke) putositnice višestruko se uklapaju u žanr domaće putopisne literature prizivajući s jedne strane braću Seljan i brojne im sljedbenike u minulim stoljećima, s druge pak skromnu tradiciju zavičajnih putopisaca kakvi su bili Ivan Dobravec (Plevnik) i Franjo Fujs. U ovome drugome kontekstu novopečenome virovitičkome putopiscu Cimermanu pripada i određena prednost, jer — za razliku od spomenute dvojice davnih sumještana — on je svoje putovanje doveo do uknjiženja; Plevnikova putovanja s »Rodoljubom« i danas su, naime, na stranicama njegova »Virovitičana«, a bravurozne Fujsove putopisne (biciklističke!) reportaže na stranicama zagrebačkih »Novosti«.

Evo ideje Cimermanovu nakladniku MikešLandu, tj. legendarnome virovitičkome glumcu, jerumu Miji Pavelku; uostalom, možda ga sada iznenadi Miro Muhek, član posade Hrvatske čigre, još jedan Mikeš na velikoj bari!

Vinko Brešić