Mister X

Mister X

Tko je najstariji živući hrvatski redatelj?

Bila mladost filma često tek izlikom, nekom vrstom samoobrane, pustom željom ili pak tlapnjom da atribute te mladosti sebično i vrlo osobno prisvojimo, bilo to tako ili ne bilo, pokazalo se da nije nimalo jednostavno napraviti inventuru živućih režisera hrvatskoga snimanog filma. Past ćete možda već na pitanju koje prvo pada na pamet: tko je najstariji živi hrvatski filmski režiser? Nisam siguran koliko će ljudi, pa i onih koji se kompetentno bave filmom spremno odgovoriti na ovaj, priznat ćete, vrlo normalan upit. Potpisnik ovih redaka ponudit će odgovor, premda se ni sam nije spreman zakleti u njegovu točnost. Možda dakle ipak griješim...

Predugo sam u ovom poslu, filmskom i publicističkom, da bih se pouzdavao u sjećanje. Konzultiram Enciklopediju, povijest, dostupnu literaturu... Koliko god svoje tekstove odijevam u ruho esejističke slobode, da ne kažem neobveznosti, ipak ne želim, ako baš ne moram, griješiti. Čudim se kako se niušta ne možete pouzdati, jer — jedva da vjerujem, a kao da je bilo jučer — od izlaska Filmske enciklopedije prošlo je već više od dvanaest godina. Tko bi dakle mogao biti najstariji hrvatski filmski režiser?

Kad smo lani spremali promotivni film za nagradu Fabijan Šovagović, film koji se sastojao od inserata iz svih Šovinih filmova koje su radili hrvatski filmski režiseri, te od kratkih izjava o suradnji sa Šovom rečenih, a živih režisera, jedini do čije izjave nismo mogli doći bio je Vojdrag Berčić. Čovjek nije bio u Hrvatskoj, bio je negdje na putu... Prvi mi je, valjda iz tih razloga: tražili smo ga dugo, pao dakle na pamet Vojdrag Berčić. No on nije najstariji hrvatski filmski režiser. Nije to ni Šime Šimatović, koji je u svom Klubu kulturnih radnika prije dvije-tri godine organizirao jedno fino filmsko sijelo. Povod je bila, ne sjećam se više koja, filmska zavrzlama. Sjećam se, međutim, da je sve bilo na visokom nivou, do čega je Šimi uvijek bilo vrlo stalo. I pouzdano znam da nisam jedini koji se sjetno sjeća te seanse.

Mimica, Relja, Hadžić?

Daleko od mene bila i primisao da je stara, a kamoli najstarija, prva dama našeg skripta, gospođa Ivanka, za prijatelje Pufa, Lorenbacher koja je — mnogi to ne znaju — na početku svoje filmske karijere i režirala. Vrlo vjerojatno biste se, isto tako, manje iznenadili kada biste čuli da Vatroslav Mimica priprema novi film no kad bi vam netko rekao da je on, glavom i bradom, najstariji hrvatski filmski režiser. E, nije!

Nisu to ni časni Mate Relja, koga tek malo izdadoše noge (i štap nečemu služi!), a ni Fadil Hadžić koji je, nažalost, u prošlom desetljeću neke od svojih mnogobrojnih aktivnosti pretpostavio filmu. Nedavni ciklus njegovih filmova na televiziji nedvojbeno samo potvrđuje taj žal...

Možda doista u svakom čovjeku koji se lati novinskog pera i čuči kakav mali Denis Kuljiš, no meni propade prigoda da to potvrdim: ni Simo Dubajić, kninski odmetnik, ako je živ, nije najstariji hrvatski filmski režiser. Da, da, i Simo Dubajić u ona pionirska vremena bio je filmski režiser: napravio je tri dokumentarca o suzbijanju i nestajanju zaostalosti u svom kraju: Posljednja lubara (1954), Čelična karika (1954), i Krka (1955).

E pa ne znam jesam li dostatno isprovocirao vašu radoznalost: najstariji hrvatski filmski režiser prema meni dostupnim podacima vjerojatno je Stjepan Velić, rođen 31. siječnja 1914. u Ivancu. Pričao mi je o njemu, nema tome davno, na komemoraciji Šaci Marksu u Zagreb filmu Zlatko Sudović, neko vrijeme kao dramaturg Zora filma i sam, tada mlađahni, svjedok Velićeve plodne režiserske karijere. Od poraća pa do 1964. kada se zapošljava na televiziji, Velić je režirao više od šezdeset filmova raznih vrsta, dužine i namjene. Radio je dokumentarce, crtane filmove, propagandne, znanstveno-popularne, najviše i najčešće nastavne... Radio je za Školu narodnog zdravlja, za Nastavni film, za Zora film... Raspon njegova interesa bio je iznimno velik, sukladan vjerojatno radoznalosti, prisilama i potrebi vremena: od proizvodnje papira, hidroelektrana i izvora topline preko ribolova, probavnog sustava, ponašanja žaba, fazana do gymnaestrade, transfuzije krvi, operacija srca, nepca... Tu su i higijensko-tehnička zaštita pri radu, naši zubi, Pitagorin poučak, kisik, munja i munjovod, biljni organi i njihova funkcija... Surađivao je i s Chloupekom, Katićem, Bogoslavom Petanjkom... Živa je povijest dobrog dijela hrvatskog filma.

Tri puta spomenuo ga je Ivo Škrabalo u 101 godina filma u Hrvatskoj. Kratka natuknica u Enciklopediji. S uvažavanjem je o njemu pisao pokojni Vjekoslav Majcen u svom Obrazovnom filmu.

Zoran Tadić