Misionar suvremenoga slikarstva

Misionar suvremenoga slikarstva

Tvoje je djelo bilo najjače na mjestu gdje se u njega najviše sumnjalo. I tamo gdje su se sumnje (Tvoje i naše) množile bio si najbolji i najzanimljiviji. Jer bio si, kako reče jedan kolega, prorok, a da to niti si znao niti smo znali. Anđeo Navjesnik koji nikada nije bučno dolazio. Koji je slijetao nečujno poput sove. Atena svih naših očiju

Tekst na komemoraciji 18. studenoga 1998. na ALU čitao Vanja Drach

S Tobom, Ferdinande Kulmeru, brže odlazi Vrijeme Obzira, Vrijeme Dijaloga. Vrijeme Uvažavanja Drugog i Drukčijeg. S Tobom hrvatska umjetnost gubi dijaloške mogućnosti; moć razgovora. Jer dokidao si kao malotko vrijeme isključivosti, koje ovdje nepodnošljivo dugo traje... Međimurje ili Patagonija, Zagorje ili Provansa, Bribir, Karlovac ili Beč za Tebe su bili isto. Svuda si išao jednako pripravan. Nikada polovičan. Pripremao si se jednako za izložbu u nekom zaseoku kao u Grand Palleau. Svagdje ista odjela i najbolji šešir. Svagdje pristojan, prisan i korektan. Pod bombama Budimpešte, u jezuitskoj rigoroznosti učenja, s guvernantama na ljetovanjima, u Americi i Francuskoj, u New Yorku ili Beču, svagdje si bio jer si bio kod sebe. Pa ipak, Hrvatska Ti je bila važnija od podrijetla. Ništa nije moglo naškoditi Tvojoj kruni jer su njezini najdragocjeniji biseri bili tvoja ćelava glava. Ona Ti je pristajala onako kako pristaje najvećim duhovima Europe, koji su poput tebe tražili zajedničke mitske korijene ljudskog bratstva.

Tvoje je djelo bilo najjače na mjestu gdje se u njega najviše sumnjalo. I tamo gdje su se sumnje (Tvoje i naše) množile bio si najbolji i najzanimljiviji. Jer bio si, kako reče jedan kolega, prorok, a da to niti si znao niti smo znali. Anđeo Navjesnik koji nikada nije bučno dolazio. Koji je slijetao nečujno poput sove. Atena svih naših očiju.

Bio si duh svih svojih oblika, a drugi su mislili da su to samo motivi. Toliko si lica imao da si ponekad tražio sebe ne stideći se pitati druge jesu li Te vidjeli. Bio si spreman svoje djelo gledati očima drugih i raspitivati se o sebi po trgovima i hramovima umjetnosti gubeći se u vrevi iz koje si izlazio mudrijim. A bio si uvijek isti u raznolikostima.

I pitao si se; koliko je potrebno lica da bi se sačuvalo Jedno?

Znao si da se srodnosti i srodnici mogu naći u najvećoj daljini.

A miješajući vremena i prostore suvereno si hodao putovima ne brinući se o glasima koji su prosuđivali modernost Tvoga koraka i lakomislenu aktualnost Tvojih tragova.

Sveopća srodnost oblika dala Ti je za pravo da budeš što hoćeš; moderan i povijesan, tradicionalan i avangardan. Sve si sam izabrao!

Shvaćen trendovskim seizmografom bio si trusna točka jedne umjetnosti i sredine koja je voljela sigurnost i u kojoj je kult jake osobe naprosto obožavan.

Jer za Tebe prošlost nije bila prošlost, tvoje je arhaiziranje bilo modernizam, srednjovjekovni simbolizma i antički mit — labirint svakodnevice!

Bio si najdosljedniji rušitelj stila (posebice vlastitog) i potkazivač jednog lica koji se koči kao pogrebna maska načeta besmrtnošću i bliskim obećanjima mramorne biste. Bio si rušiteljem dosljednosti upravo sposobnošću duha da sva lica prepoznaješ kao svoja i da se sva lica prepoznaju u Tebi.

Jer tvoja inteligencija priljubila je znanje i pretvorila ga u osjećanje.

A Ti si imao pamćenje! Ti si imao memoriju koja je otimala stvari iz ruku arhivara. Udahnjivao si život mumijama!

U jasnoću svojeg Bića utopio si sve najbolje. Znao si za kristalnu bistrinu prosanjanoga svijeta.

Jer za Tebe je, kao za Calderona, život bio san! I pitao si se; je li san prvobitniji i zbiljskiji od jave?

Bio si misionarem estetske i etičke religije s pouzdanjem u umjetnost kao svoj nevin svakodnevni obrt.

Ferdinande Kulmeru. U miru tvojega lica ležala je mudrost jednostavnosti. Kolike si samo suhoparne raspre stavio natrag u njihove posude! Kolike si hinjene uzlete otrijeznio?

(Zar si nas tek jednom posramio svojom dubokom jednostavnošću?)

Skeptičan i oprezan, ali i uporan i strastven izmirivao si pustolovinu spontanosti i moć prosudbe. Impulsivnost si osvješćivao umom.

Živio si u trijeznosti spontanoga i staloženosti nediscipliniranoga! Ti si jedini čovjek kojeg znam koji je u jednoj ruci mogao nositi vodu i vatru!? A pritom si, ponekad, poput Gidea, odustajao i od svojeg mišljenja i skidao šešir pred prosjakom i pred carem? Nije li tvoj naklon pritom bio jednaka krivulja?

Među prvima si koji su preozbiljnu riječ umjetnost zamijenili riječju ponašanje. Stoga Te i nije nužno zvati umjetnikom. Ta se riječ ovdje čini odveć usmjerenom. Njezina preciznost kao i njezina ozbiljnost smeta. U ime umjetnosti i u ime Tvojeg lica treba Te zvati Tvojim imenom; Ferdinand Kulmer.

I znaj. Nedostaješ!

Ive Šimat Banov