Maštovita jednostavnost

Maštovita jednostavnost

Isprepletanje različitih umjetnosti stvorilo je dojam homogene cjeline

Nastala potkraj Prvoga svjetskog rata, napisana za mali praktični ansambl s kojim se moglo putovati i nastupati na improviziranim pozornicama, Priča o vojniku Igora Stravinskog i Charlesa Ferdinanda Ramuza pokazala se upravo idealnom za turneju bosansko-švicarskog ansambla (PreArt i SONEMUS) po gradovima bivše YU-države (Zadar, Zagreb, Beograd, Skopje i Podgorica). U srijedu, 12. studenog, ansambli PreArt i SONEMUS gostovali su u zagrebačkoj Komediji, izazvavši veliko zanimanje publike.

Čim smo ušli u kazalište Komedija, iznenadila nas je maštovita jednostavnost pozornice. Zamišljena u obliku nepravilno uzdignutoga kvadratnog lika, s jednim ljestvama koje su izlazile iz pakla i visokim stolcem (nalik onom za teniske suce) postavljenim ispred kvadratične pozornice i okrenutom publici (tu je sjedila pripovjedačica, ali s pogledom najčešće usmjerenim natrag, u smjeru zbivanja na pozornici, a ne naprijed, u smjeru publike) naizgled nije ostavljala mnogo mjesta za sedam glazbenika ansambla SONEMUS i njihova dirigenta, Matthiasa Kuhna. No, iznenađenje je bilo još veće, kada su glazbenici na početku predstave prišli dvjema uzdignutim stranicama improvizirane pozornice-kvadrata, a dirigent se autoritativno smjestio u kvadrat — tako da su svi, i dirigent i svirači, postali sastavnim dijelom scenografije.

Funkcionalna rješenja

Bilo je to samo jedno od iznenađenja koje nam je priredila scenografkinja i kostimografkinja Karin Süss: njezine su zamisli bile jednostavne, ali iznimno funkcionalne (iz poda pozornice, na primjer, vadili su se stolci i stolovi, a kostimi su se samo promjenom detalja mijenjali iz, recimo, siromašne vojničke u raskošnu bogatašku odjeću).

Redatelj André Steger čvrsto je nadzirao predstavu (njegova prisutnost nije se vidjela, ali se stalno osjećala). Nastavljajući se na zamisao scenografkinje (ili se scenografkinja nadovezala na njegovu zamisao?) da likove svirača uobliči i kao neutralnu kulisu i kao aktivne sudionike radnje, suvereno je usmjeravao kretnje i kretanje protagonista. A između četiri lika predstave — pripovjedačice Mirele Lambić, vojnika Slavena Vidaka, đavla Roberta Krajnovića i princeze-balerine Sabine Sokolović — doista je teško izabrati najboljega. Svaki je uronio u svoju ulogu nalazeći nadahnuće ne samo u maštovitim redateljevim uputama nego i u zanimljivom pretapanju umjetničkih žanrova (gluma, ples, glazba). Mirela Lambić i Robert Krajnović imali su prilike pokazati svoj osjećaj za glazbenu metriku teksta — Lambić u kratkim reminiscencijama na početak djela, a Krajnović u Đ avolovoj pjesmi, gdje se na trenutke činilo da u vatrenu žaru njegov ritmičan govor prelazi u pjev. Nasuprot njima, vojnik Vidak morao se, usred plesa izliječene kraljevne, odjednom pretvoriti u plesača koji se, zajedno s partnericom, kretao u ritmu tri Stravinskijeva plesa (koreografkinja Edina Papo). I glazba je, dakle, mijenjala žanrovske karakteristike (ali, to je poznato još od premijere Priče o vojniku godine 1918!). A kako je bila čvrsto stopljena s glumom, uvjerljivo je uvlačila u priču publiku tjerajući je da glasno reagira (»Ide ti vrag!« upozoravajući je glumcu doviknuo neki čovjek iz publike — možda se nadao da će izmijeniti tijek događaja?)

Stapanje s radnjom

Glazbeno je zanošenje teksta doista predviđeno Stravinskijevom partiturom, ali je potaknuto i vrhunskom izvedbom septeta na pozornici. Stopivši se sasvim s radnjom, ansambl SONEMUS (V. Tuce, M. Miloševski, E. Tahirović, B. Aksin, I. Kamenjašević, V. Smailović-Huart, M. Manojlov) i njihov dirigent Kuhn naveli su publiku da prestane razmišljati o Stravinskijevoj glazbi kao glazbi koja više ili manje odgovara prizorima — i oni i glazba postali su neraskidivim sastavnim dijelom priče (to je postao čak i dirigent koji je, »stršeći« sa svog mjesta u kvadratnoj pozornici, strogo usmjeravao kretanje glumaca). U skladu s time činilo se da se sve te neuobičajene ritmičke figure i živahno kretanje u različitim tonalitetnim (ali ipak najčešće prošireno tonalitetnim) kontekstima mogu posve lagano izvesti, da je glumački dar uobičajen za svakoga glazbenika-interpreta, kao što je glazbeno-ritmička sposobnost svojstvena svakom glumcu ili naratoru. Isprepletanje različitih umjetnosti stvorilo je dojam homogene cjeline. A osim umjetničkog, otvoren je i intelektualni prostor koji je potaknuo mnoga razmišljanja, među kojima i ono o iznimnoj vjernosti kojom su svi sudionici projekta suvremenoj publici prenijeli pozorno ciljane zamisli Stravinskog i Ramuza.

Irena Paulus