Majstor svađe

Majstor svađe

Igor Mandić, Bijela vrana, Prosvjeta, Zagreb, 2002.

Igor Mandić, publicist i kritičar, jedna je od najčudnijih pojava na našoj kulturnoj sceni. Odmah na početku iznijet ću vlastiti subjektivni dojam: Igor Mandić često je u krivu. Naime, čitajući njegove tekstove objavljene tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, često mi se činilo i kako je vrlo daleko od onoga što bih ja smatrao istinom, preciznijom, točnijom informacijom o nekom književnom djelu, ili o nekom drugom fenomenu. Kažem riječ je o dojmu i ovdje govorim samo o vlastitim općenitim sjećanjima, neću tražiti primjere, ni dalje sitničariti. Nadalje, takozvana Mandićeva otvorenost seksualnim temama i njegova razvikana sloboda duha po tom pitanju uopće me nisu impresionirale. Njegovi tekstovi o seksualnosti nisu ni izbliza tako zanimljivi kao tekstovi jednoga Battaillea, Foucaulta ili Baudrillarda. Igor Mandić zapravo je najerotičniji i najzanimljiviji na onom mjestu gdje je naizgled najviše sublimiran — a to je mjesto književne kritike. Upravo u književnoj kritici, tom naizgled uštogljenu i sublimnu žanru, Mandić godinama pokazuje svoj nerv, svoju poslovičnu prgavost, svadljivost i cjepidlačenje; godinama ulaže pravu pravcatu strast i troši svoj prilično velik libido. Njegove kritike promatram kao fikcionalne, a ne kao znanstvene. Sličnim se stvarima bavio i Borghes, sjetimo se Borghesovih Predgovora koji su kritike uobličene kao književnost, premda su ta dva pisca praktički neusporediva.

Čudar dar

Kako je naša bijela vrana postala to što jest? Odmah moram reći da Igor Mandić ima čudan dar. On posjeduje svjetiljku koja obasjava stvari iz nama nepoznata kuta. Taj originalni pogled često izaziva nedoumice, ostavlja nas zbunjenima, ali ako zagrebemo malo ispod površine i uđemo u slijed njegove unutarnje logike i njegova načina razmišljanja, dolazimo do određenih saznanja, i kažemo: to je to! — klimajući glavom kao da kušamo nepoznatu kinesku hranu. Ovaj književnoteorijski čudak često se služio raznim smicalicama da privuče pozornost javnosti, ali njegov je beskonačni svadljivi nerv, pretpostavljam dalmatinski dišpet i prgavost, toliko izražen da smo često bili na njegovoj strani iako smo znali da je u krivu, čisto zbog svađe, zbog držanja strane, zbog sofistike i nadmetanja, zbog mentalne gimnastike, pa i mentalne higijene.

Zašto nam Mandić zvuči strano? Usuđujem se reći zato jer je pravi komparativni kritičar — a takvi su rijetki u nas. Čovjek je čitao knjige s raznih strana, od filozofije (uglavnom poststrukturalizam), preko raznih kuharica pa do povijesti i nastanka svemira; i ta je znanja uspoređivao i koristio u svojim tekstovima. Mandić nam zvuči strano jer se nije ustručavao provući teorijsko znanje kroz našu često banalnu suvremenost i tako se okušati u živom teoretiziranju, ponajprije sam sa sobom — jer tko je to u nas uopće mogao pratiti.

Lijevo — desno, nigdje moga stana...

Ovaj kontroverzni lik u različitim je vremenima različito reagirao i odupirao se strogoj podjeli lijevo — desno. Nikad nije bio sasvim ljevičar ni desničar (iako je bliži prvoj varijanti) niti se rigidno držao jedne ili druge strane, nego se uvijek odlučivao prema situaciji, uglavnom uvijek za slabiju stranu, ili za stranu koja mu je bila simpatičnija, slijedeći neki viši, elementarniji moral. I nikad nije, koliko je meni poznato, slijepo slijedio ideološke direktive bilo koje vrste, jer je kao i svaki freak instinktivno znao da je moral uvijek usmjeren prema čovjeku bez dodatnih ideoloških predrasuda. Jednom je rekao da je sigurno u životu imao problema, ali da nikad nije vidio te sjekire koje su možda letjele odmah iznad njegove glave te je i ne znajući hrabro išao dalje; eh, blago vama šjor Igore. Premda bih rado volio pročitati njegov esej o današnjoj polarizaciji i odnosu lijevo — desno.

O čemu je onda riječ u Bijeloj vrani? To je skup političkih eseja, ili eseja o fenomenima bliskim politici — dakle ona tema u kojoj je po mom mišljenju Mandić slabiji, zato jer je u biti apolitičan — napisanim u ratno i poratno tranzicijsko doba od 1995. do 1997. Primjerice, mnogo mi je bolji njegov tekst o McDonaldsu nego o britanskoj televizijskoj seriji Smrt Jugoslavije, premda na kraju i hamburger ispada kao neka vrsta politike. Mandić je sasvim prosječan kao politički esejist; premda povremeno ima ispravno mišljenje, ipak često gubi lucidnost i dobrano promašuje temu. No budući da je majstor svađe i ironije, njegovi eseji uvijek imaju svađalački, dakle stilski kvalitet.

Opet se vraćam na ono što sam rekao na početku, Igor Mandić nikad mi se nije sviđao kao pravi književni teoretičar, fenomenolog ili politički teoretičar, nego mi je uvijek u njegovim tekstovima pozornost privlačila upravo djelomična stilizacija i fikcionalizacija tematike. Golema količina libida u njegovu pisanju proizvodi specifičan stil, i djelomice pretvara njegove znanstvene i publicističke tekstove u pravu književnost, a s te je strane Mandić kao pisac zaista zanimljiv. Dakle ne kao fenomenolog ili kao znanstvenik, nego kao čisti fikcionar.

Rade Jarak