Kuharice, manje zbori...

Između bergmanovskog naslova Prizori iz bračnog života i ovoga kuhinjskoga odlučila sam se za kuhinjski

No i ovako zrihtani (uređeni) moraju odmalena pomagati starijima. »Dobra djeca odmalena / pomažu da se ručak sprema.« Djevojčice — koje će uskoro i same postati gazdarice — spremaju se za svoju životnu zadaću domaćice (feministice, dajte malo mir!). »Ako hoćeš kuhat znati / Uči prije sudje prati.« Pritom je za doček muža, uzdržavatelja obitelji, poželjan smiješak kao u stjuardese. »Kuharica mlada spretna / u svom domu uvijek sretna.« »Mene moj muž netreba da moli, sama mu ja skuham ono što on voli!« Škripi ritam, škripi i pravopis, no ono što fordrukeraj (njem. vor + Druck, tisak, štampa = uzorak otisnut obično na platnu po kojem se veze) otisne, marljive ruke vezu štilštihom (njem. Stielstich, rubno vezenje) najčešće u plavoj i crvenoj boji. (Iz ručnog rada dobila bih debelu jedinicu da se spretnije ruke u našoj kući nisu latile križića i štilštiha na fordruku iz radionice gospona Kureševića u Dugoj — Radićevoj — ulici.) Jer, »Ljubav i dobar ručak — upamti savjet taj / oni će stvoriti Tebi i tvome mužu raj.« »Dobar objed mužu daj, pa će biti kući raj.« Dakle, sve se svodi na životnu filozofiju: ljubav ide kroz želudac. Od kuharice, koja se uglavnom poistovjećuje sa suprugom i domaćicom, očekuje se da bude štedljiva — šparna (njem. sparen — čuvati, štedjeti) — i fletna (njem. flätig, brz, okretan u poslu) te da kako zna i umije razvlači novac »od prvoga do prvoga«: »Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj.« Što je mogla nego izmišljati izdašna — a jeftina — jela! Šufnudle (njem. schupfen, gurnuti), valjušci od krumpirova tijesta, rolali su se po nudlbretu (daska za miješenje tijesta) i hitro uskakali u lonac s kipućom vodom. Potom bi se skutrili uz neko meso u saftu, a šparnija verzija bacala ih je na zamašćene prezle (njem. bröseln, mrviti) i nudila sa zelenom salatom. Zatim su tu blažene krautflekrle (krpice s kupusom), koje svi hvala Bogu vole, jeftine i brzo gotove. Doduše, treba uprijeti mijeseći, valjajući i režući to žilavo, elastično tijesto, no nekoć domaćicama nije padalo na pamet kuhati gotovo (kupovno) tijesto. Raznih fleklica (rezanih nožem ili radlom — kotačićem — da imaju cifrast rub) uvijek se u kući našlo, jer se i brašno kupovalo na vreće, a ne kilu po kilu. Za juhu se, osim tankih rezanaca i netom opisanih većih i manjih fleklica, ribala tarana (tur. tarhana od perz. terhwane), osušeno tijesto u obliku zrnaca, a ukuhavale su se i noklice (njem. Nocke, žličnjak, valjušak) od brašna i jaja te griznokrle (njem. Gries, krupica, griz). Ugađanje ukućanima i mjesečnoj gebiri (novac koji je dobila za kućanstvo) donijelo bi na stol — uz izraze odobravanja — drhtave šnenokle (njem. Schnee, snijeg), žličnjake od tučenih bjelanaca koji su plivali u žutom moru kreme od vanilije.

Šmarn i himbersaft

Za one koji priznaju slatke obroke, taj se mogao sastojati od pekmeztačkrla (te tursko-austrijske uvijek malo iskrivljene jezične kombinacije), jastučića od tijesta punjenih pekmezom od šljiva, cveč(k)nknedla (njem. Zwetschke, šljiva), okruglica od šljiva, ili šmarna (njem. Schmarren), drobljenca ili carskih mrvica prelivenih himbersaftom (njem. Himbeere, malina) iliti malinovcem. Ja sam uvijek za slano, pa bih sve to mirne duše dala za najobičniji grenadirmarš(franc. grenadier — od 16. do 19. st. vojnik određen za bacanje ručnih granata; grenadiri su u nekim vojskama izabrani dio pješaštva), nekoć popularno vojničko jelo od tijesta (naravno, valjanoga, domaćega) i krumpira, uz dodatak luka i crvene paprike. Ni gomboci/gombuci (mađ. gombicz, valjušak, »knedl«) nisu loši, a ni vaseršpacne (valjušci) s jajima ne bih odbila.

Kad je pak kuharici prekipjelo, dala je i ona oduška svom negodovanju isticanjem ovakva transparenta: »Zašto gledaš sad u lonac, kad mi nisi dao novac.« Jer muževa je bila dužnost, deklarirana i za zidnoj krpi: »Moja žena, moja djeca najveća mi divota! Za njih radim i oni su ukras moga života!« Pa ako novca i nije bilo baš previše, skromno ali ukusno i s ljubavi pripremljeno jelo izmamit će i ovakvu (krpenu) pohvalu: »Kuharice zlato moje / Tebe jelo hvali tvoje.« Zadovoljna čeljad posjedat će za čist i prostrt stol — »Na stolu svega ima, još nam fali samo vina,« jer »Gdje su pune zdjele / Gosti se vesele«, a kao desert »Voće slatko voće zrelo / stvorio je Bog za jelo.« Ima još jedna zanimljiva: »Slađana voća zdjela je puna / Čeka mi druga, kumu i kuma« (ovaj drug još nije bio prognan ni iz kuhinjskoga hrvatskog jezika).

Fino kino

Sva je ova jela pripremala kućedomaćica za svoje ukućane. No u »boljim« građanskim kućama često su radile plaćene kuharice kao kućne pomoćnice. Nekoć su (kao i vojnici) imale »izlaz« (slobodno) četvrtkom popodne. Kamo će u rano popodne nego na prvu kinopredstavu! I za takve se našlo mjesta na kuhinjskom zidu: »Kuharice skuhaj ručak fino / pa ćeš dobit novaca za kino.« A onda opet smišljaj što ćeš sutra poslužiti brojnoj gladnoj čeljadi. Hoće li to biti ajnpren juha (njem. Einbrenn, zapržak, zafrig; »Kuharice manje zbori / da ti zafrig ne prigori«), rajskoh (njem. Reis, riža), nabujak od riže, grizkoh ili pak mliza, zlevka ili proja? Što god bilo, bit će svježe i ukusno. U sva je ova starinska jela bio uložen rad, trud i vrijeme. Isključena je bila nervoza, nestrpljivost, ljutnja. Kuharice se nisu ljutile ni na najčešću zidnu poruku: »Kuharice manje zbori / da ti ručak ne prigori!« Znale su komunicirati sa svojim ukućanima (i) jelom. Bez tolikih današnjih kućanskih aparata, bile su marljive, strpljive i životno mudre. »Od ljubavi nismo siti / treba dobro jest i piti.« A i obitelji su bile nekako veselije nego danas.