Krhkost ljubavne moći

Krhkost ljubavne moći

Da danas i bračni odnosi funkcioniraju na virtualitetima, redateljica je uspjela prikazati minimalističkom aparaturom, ne iznevjerivši Bergmanov osjećaj za psihološku analizu

Ono što je Bergman darovao filmskoj publici bio je neorealizam, neorealizam duše. Njegov pokušaj da psihološki raščlani kroz svoje kompleksne scenarističke i filmske studije obične ljudske i društvene pojavnosti, koje suvremena civilizacija uvijek drži na površini u svoj svojoj dehumanizacijskoj paraboličnosti, nailazio je često i na teatarsku eksplikaciju.

Sve bračne drame su slične

Švedski je reditelj i postao slavan zahvaljujući kompleksnim analizama krivnje, moraliteta i religijske ispravnosti. U kontekstu takva propitivanja nerijetko se upuštao u dijagnosticiranje obiteljskih odnosa i unutar njih osnovni je interes demonstrirao na zamršenim bračnim odnosima. Zapravo, Bergmanova neorealistička običajnost i karakterologija likova počiva na njegovoj suverenoj tezi o samoći. Samoća je ključni problem oko kojega se nižu svi ostali strahovi ili svjesne ljudske vratolomije kojima se pokušava pobjeći od samoće kao realiteta.

Bračni odnosi, razumljivo, ne ovise isključivo o emotivnom faktoru, nego su mnogo difuzniji u svojoj složenosti i preopterećeni vječnim traženjem sklada putem zataškavanja problema i balansiranjem između kompromisa i punine vlastitog ega.

U predstavi Prizori iz bračnog života, koju je prema motivima Ingmara Bergmana dramaturški oblikovala dramaturginja iz Hrvatske Jasenka Bohaček, a režirala mlada zagrebačka rediteljica Morana Foretić, svi su se Bergmanovi slojevi propitivanja u supružničkim odnosima, bolje rečeno, njegova konzistentna kritička oštrica prema društvu koje se birokratski odnosi prema pripadajućim mu članovima, našli u scenskoj detekciji.

Drama Marienne i Johanna ispričana je na osnovi tri paralelna, ali zapravo identična bračna predloška koji Johanna i Marienne predstavljaju samo vizualno drukčijima, ali je drama glavnih junaka vrlo slična. Pitanje preljuba, izvanbračnog odnosa, razumijevanja, zatomljavanje ljubavne želje, navika, poštovanja, kompromisa, užitka, bijega od svakodnevice, straha od godina, bolesti... i sublimacija svega toga: pitanje samoće.

Kritika moderne zajednice

Jasenka Bohaček konkretizirala je ove slike iz bračnog života u psihološku odrednicu o poraznoj kratkoći postojanosti osjećanja, čime je ova drama dobila na ljudskosti, dramatičnosti i analitičnosti. Da bi se postavljanjem na scenu ovih fragmentata osjetio suhi Bergmanov ton kritike građanske klase modernog europskog društva, koje narušava svijetle obiteljske odnose, odnosno obitelj kao razmjenu i energija i mišljenja, Morana Foretić obojila je prizore govornicom kao kulisom distance i dehumaniteta pred kojom se izmjenjuju svi Johanni koji prolaze kroz naš život. Neizbježno, priča ima feminističku logiku, jer je svaka psihološka anatomija nekoga društva (čitaj: braka) sama vivisekcija muškoga društva. Elementarna osjećajnost rezervirana je za ženu koja bi mijenjala svijet.

Redateljsko-dramaturški i scenografsko-kostimografski poslovi na fonu su Bergmanova općepoznatog crno-bijelog premda nijedna scena nije bila u takvim tonovima, oni su se rađali iz svake pauze pri ulasku aktera u živi prostor i iz svake glazbene podloge kojom je nagovještavana krhkost ljubavne moći kad se ona emanira unutar formaliteta kakvim nas veže bračna zajednica.

Neka posebna igričnost strukturno bi odudarala od fragmentarne logike priče, ali je ipak u glumačkim ulogama prepoznata inscenirana epizodičnost koja se zasniva na atribuciji hladnoće, što u gledatelja stvara dojam da glumci nisu u zadatku.

Da danas i bračni odnosi funkcioniraju na virtualitetima redateljica je uspjela prikazati minimalističkom aparaturom, ne iznevjerivši Bergmanov osjećaj za psihološku analizu i pokušavši unijeti kontemplaciju u naš teatar.

Neosocijala na bosanski način

To joj je djelomično uspjelo jer se dramaturška osnova raslojila u više nekoherentnih projekcija, što je dramu opteretilo verbalitetom i usložilo redateljski postupak stalnim ulascima i izlascima na scenu aktera istog imena, ali drugih karakterologija. U toj je dramaturškoj zbrci redateljica uspjela iznijansirati likove i vanjskim efektima izazvati potrebnu dramatiku. Redateljica Morana Foretić Bergmanovu je filozofiju običnog života prilagodila današnjoj psihologiji savremenoga bosanskog društva koje grca u problemima egzistencijalne naravi pa je emotivno s pravom potisnuto u drugi plan.

Redateljica Morana Foretić, premda vrlo mlada i na početku redateljske karijere, demonstrirala je snagu hvatanja u koštac s difuznom slojevitom građom koju treba dovesti u sinkroni red, i na nepoznatom terenu tražiti značenjske kompatibilnosti kako s dramaturgijom Bohačekove tako i sa Bergmanovim predloškom.

Zamjerke se tiču duljine predstave, s akcentom na gubljenju vremena prilikom dugih izlazaka na scenu glumaca, te, sukladno duljini predstave, na prerastanje glumačke igre u plošnu, povremeno, i prozaičnu predstavu. Ipak, bit Bergmanova neorealizma, tj. neosocijale na bosanski način Morane Foretić neupitna je u svakoj teatarskoj slici.

Indira Kučuk-Sorguč