Kreativni vrhunac

Kreativni vrhunac

Misteriozni znakovi, skladatelj James Newton Howard

Night Shyamalan redatelj je čiji se filmovi ponajviše bave unutarnjim zbivanjima, a izvanjsko im je u tolikoj mjeri prešlo granicu poznatoga, da se osjeća dalekim i da mu likovi iz tog svijeta postaju nepoznati stranci, drugi, bića nama suprotna. Za takva je redatelja neobično da uporno bira skladatelja koji je izravno proizašao iz holivudski prepoznatljive, šablonizirane produkcije filmske glazbe. Da pojasnimo: filmografija Jamesa Newtona Howarda, koji je prije Misterioznih znakova skladao za Shyamalanove filmove Šesto čulo i Neslomljivi, uključuje filmove kao što su Bjegunac, Whyatt Earp, Dinosaur, Princ plime i druge kod kojih se njegova glazba nikada nije uspjela probiti iza površinskih pokretača filmskih slika. Skladatelj se držao poznatih predložaka filmske glazbe, predložaka koje rese tisuću i jednog (američkog) filmskog skladatelja. Stoga je godine 1999. mnoge iznenadio Shyamalanov izbor skladatelja za Šesto čulo. No Newton Howard je, čini se, jedva dočekao prvoga kreativnog redatelja u svojoj karijeri pokazavši da se znade nositi i s filmovima netipičnih žanrovskih karakteristika, da profinjenom teksturom i osmišljenim harmonijskim pristupom može odraziti i filmsku sliku koja je, osim očigledna sadržaja, opterećena bogatim podtekstom.

U tom su smislu Misteriozni znakovi trenutno vrhunac skladateljskoga rada Jamesa Newtona Howarda. Pozornost je privukao odlično zamišljenom uvodnom glazbom, čije je središte zvuk violine. Violina će možda podsjetiti na mjesto zbivanja radnje, ruralnu sredinu, ali istodobno će postati pomno odabranim sredstvom za izgrađivanje napetosti. Povremeni sudari unutar uglavnom tonalitetnog konteksta stvorit će nelagodu koja, s nepredvidljivošću njihova pojavljivanja, postaje sve neugodnija. Neobično zvučanje violine, pišu kritičari koji su imali prilike zaviriti u partituru, rezultat je i njezina novog ugođavanja: umjesto uobičajenog G — D — A — E, Howard je tražio da žice violine budu ugođene na tonove G — D — A — Es. Uostalom, kvintna, sada tritonusno-kvintna postava violinskih žica, često je temelj kretanja Howardove glazbe, bilo da skladatelj harmonijski slaže kvintne ili kvartne akorde, bilo da gradi linijske motive.

Zapravo, riječ je o dva motiva od tri tona (oba su nastala variranjem osnovnih tonova violinskih žica) koja će ponavljanjem redovito u visokom orkestralnom registru (izvode ih ili nekoliko piccola, ili flaute, ili harfa ili glasovir) tijekom cijeloga filma držati gledatelja u napetosti. Mjesta pojavljivanja filmske glazbe pozorno su birana — glazba se ne pojavljuje prečesto i nametljivo, ali na mjestima gdje se pojavljuje gledatelj je doslovce prikovan uz stolac. Element osobnosti konačno je dospio i u Howardovu partituru. Zahvaljujući malim motivima i njihovim malim varijacijama film dobiva, osim one narativne, još jednu podtekstnu dimenziju. Stoga gotovo ne iznenađuje da, dok u završnim sekvencama Shyamalan gledatelju odašilje pozitivnu slikovnu poruku, Newton Howard ga svojim malim motivima i dalje navodi na nemir, ostavljajući skladateljski zaključak daleko otvorenijim od onoga redateljskog.

Irena Paulus