Kreativni potencijal

Kreativni potencijal

Bavarska se pokazala i dokazala kao zemlja puna potencijala i novih mladih kreativnih snaga, a svaki film na vlastiti način progovara o raznolikim temama (iako se posebno izdvajaju one o traganju za samim sobom, odnosno o potlačenim slobodama pojedinca)

U sklopu manifestacije Bavarska kulturna jesen u Zagrebu je od 21. do 24. studenog prikazano sedam filmova iz ove njemačke pokrajine — jedan kratki film (Quiero Ser, diplomski rad redatelja Floriana Gallenbergera, ujedno i dobitnik Oscara 2001. za najbolji kratki film, a progovara o dvojici siromašnih dječaka braće, čiji se putovi razilaze nakon incidenta koji mlađi ne može oprostiti starijem, a što se kobno reflektira i na njihove cjelokupne kasnije živote; ujedno stvarajući iznimno potresno i duboko humano djelo), dva dokumentarca (Rivers and Tides, Fassbinder u Hollywoodu) i četiri igrana filma (Eksperiment, Vaya con Dios, Nigdje u Africi, Osamljenost krokodila), mahom nagrađivana djela u zemlji i inozemstvu. Teško im je pritom dati bilo kakav zajednički nazivnik, osim napomene da se Bavarska, sa žarišnim centrom u Münchenu, pokazala i dokazala kao zemlja puna potencijala i novih mladih kreativnih snaga; a svaki film na vlastiti način progovara o raznolikim temama (iako se posebno izdvajaju one o traganju za samim sobom, odnosno o potlačenim slobodama pojedinca), a i svjedoči o žanrovskoj raznolikosti (drame, komedije, trileri).

Rivers and Tides, 2001, red. Thomas Riedelsheimer

Izniman, nadahnut dokumentarac — portret britanskog umjetnika Andyja Goldsworthyja — karizmatika specifične i vrlo precizne životne filozofije — mudre jogijevske ili šamanske kvalitete; poput kakva dobra prirodna duha sjajna, čista, vedra, smirena i zračeća lica istovremeno. Opsjednutost prirodom i materijalima koje u njoj nalazi, odnosno fascinacija vijugavom linijskom formom (čestom u prirodi), kao najčešćim motivom tih (počesto) jednokratnih djela — tog nickelodeona za jednu osobu, glavne su njegove karakteristike, te većinu njih, bez bilježenja na filmu (odnosno fotografiji), ne bi bilo moguće vidjeti. Strpljiv, mukotrpan i dugotrajan proces gradnje skulpture od leda, koja će se neizbježno istopiti, odnosno pruća koje će odnijeti i raznijeti more; zapravo su dio njihove biti. Sam Goldsworthy objašnjava da konkretno otapanje ne promatra kao dekonstrukciju umjetnine nego kao neizbježan slijed prolaska vremena, kretanje energije s jednog mjesta na drugo. Rad tog umjetnika važan je dakle koliko god finaliziran, toliko i u procesu nastajanja, ali i nestajanja, jer su sve tri etape bitan dio umjetničkoga procesa, pritom pružajući duboke spoznaje ne samo o prolaznosti vremena (uočljive na prvi pogled) nego i o nevezivanju i lepršavu, vedru životnom stavu. Skulpture postoje u trenutku; prethodno oživljuju, naknadno lete, skrivaju se, ruše (led, pruće, kamenje, snijeg, lišće).

Prekrasan film birane i nadahnute fotografije (te bi zbivanje odlično funkcioniralo i bez teksta); meditativna ugođaja i vrhunskog osjećaja za emotivne naglaske trenutka.

Fassbinder u Hollywoodu, 2002, red. Robert Ficher i Ulli Lommel

Drugi prikazani dokumentarac pak, onaj o kontroverznom redateljskom velikanu Fassbinderu, zadržao se u nešto klasičnijim, tradicionalnijim vodama (a usput i promašio vlastiti temat). U obliku intervjua, te ponekom ispričanom anegdotom, rjeđe osjećaj nostalgije za Fassbinderom čovjekom, a uglavnom podupirući sliku Fassbindera kao mita, finalni proizvod postaje više egotrip suredatelja i bivšeg Fassbinderova suradnika — glumca Ullija Lommela, negoli išta drugo (a ponajmanje studija o Fassbinderovoj osobi, odnosno njegovu odnosu i sanjarenju o Hollywoodu), iako je ideja bila sakupiti njegove stalne suradnike — snimatelja Michaela Ballhausa, glumicu Hannu Schygulla te još jednog velikana njemačkoga filma — Wima Wendersa, i putem njihovih sjećanja približiti Fassbinderov lik i djelo.

Vaya con Dios, 2002, red. Zoltan Spirandelli

Indijske bhajane, mantranje tibetanskih lama, Di Lassovi latinski moteti — sve su načini uporabe glazbe u službi tanscendentalnog. Rimski koral ili gregorijansko pjevanje — »...po staroj i časnoj predaji sveto i vjerno usavršeno i uređeno...«, izgrađeno na starocrkvenim ljestvicama, glavni je pokretač i savršena emotivna podloga Vaya con Dios; monaškoga filma ceste o trojici redovnika prastaroga kantorijanskoga reda, čije je temeljito vjerovanje da Duh Sveti egzistira u zvuku; a pjevanje gregorijanskih korala (uz zvučne, gotovo jogičke vježbe disanja te zavjet šutnje) »najsavršenijim instrumentom« — ljudskim glasom (koji kao takav treba Bogu sam pjevati) njihova svakodnevna duhovna praksa (inače je uporaba zvuka i melodija kao sredstava duhovne spoznaje, poznato je zastupljena u ekskluzivnom mističnom smjeru samorealizacije u indijskih muslimana — sufizmu).

Iz takva srednjovjekovnog ozračja prisiljeni krenuti put Italije (gdje su jedini preostali članovi njihova reda), te izaći u suvremeni moderni užurbani svijet, dovodi ih u brojne opasnosti i iskušenja (predivna scena u krugu zagrljenih redovnika koji se pjevanjem štite od dva u suprotnim smjerovima jureća vlaka); kroz koje redatelj i ocrtava njihove karaktere — Bennovu (Michael Gwisdek) žeđ za znanjem, bibliotekama sa starim knjigama i taštinu intelekta; Tassilovo (Matthias Brenner) prostodušno oduševljenje kućanstvima, kuhanjem i konzumiranjem hrane te Arbovim (Daniel Bruhl, kojemu glas za pjevanje posuđuje čuveni Meinderd Zwart) posvemašnjim neiskustvom u doticaju s bilo čime izvan samostanskih zidina i istinskom čežnjom za spoznavanjem želi li uistinu predestiniran život svećenika ili je za njega nešto posve drugo. No iskušenjima oni će se purificirati i postati učvršćeniji u svojim odlukama, a fizičko putovanje stoga će ujedno značiti i ono spiritualno — ma što to za svakog od njih pojedinačno značilo.

Jednostavna no efektna priča (s vrlo uspjelim sporadičnim jakim emotivnim naglascima), te briljantna, visoko katarzična glazba kao istinska prožimajuća podloga zbivanju glavne su vrijednosti ovoga šarmantnog uratka punog duha, komičnoga sudara suvremenosti i srednjovjekovnoga svijeta (no na posve drukčiji način od onog u primjerice Dalekim rođacima Jean-Marie Poirea), koji je motiv Arbove zaljubljenosti razradio poput križanca Imena Ruže i Risijeve Svećenikove žene s Marciellom Mastroiannijem i Sofijom Loren u glavnim ulogama.

Die Einsamkt der Krokodile (Osamljenost krokodila), 2001. red. Jobst Oetzmann

Ruralna crna komedija u kojoj mladi novinar (Janek Rieke) istražuje samoubojstvo bratića Günthera (Thomas Schmauser), te otkrivajući okolnosti njegova kratka života spoznaje i svoje pravo ja, ne bitno drukčije od onoga Guntherova — talentirana, gotovo genijalna, ali stidljiva i povučena mladića — autsajdera i patnika potpuno drukčijeg od svih u selu, odrasla u roditeljskoj klaonici, što je bitno odredilo njegov senzibilan mentalni sklop.

Motiv svinja i aviona provlači se cijelim filmom — prvi implicirajući gušeće ropstvo, drugi pak čežnju za slobodom; jedan žestoko osuđujući patnje životinja u svrhu mesožderstva (postajući prikriveni vegetarijanski manifest), drugi veličajući individualnost i pokretljivost duha. Inteligentan scenarij, uvjerljivi likovi (iako pojedinima katkad nedostaje kompaktne dosljednosti pri razvoju), no i mnogi snažni mladi glumački talenti, uz moćnu i prepoznatljivu glazbenu podlogu (ali i poneku mlitavost u režiji) sastojci su vrlo solidne i finalno ganutljive tragikomedije o životu u provinciji.

Das Experiment (Eksperiment), 2001, red. Oliver Hirschbiegel

Razvikani triler Eksperiment, zasnovan na romanu Maria Giordana Black Box, inspiriranoga pak zloglasnim (propalim) standfordskim eksperimentom iz 1971, a sa vrlo zanimljivom premisom o dvadesetak muškaraca odabranih za medicinsku studiju i potom podijeljenih na uloge čuvara, odnosno zatvorenika u simuliranome zatvoru. Na iznenađenje liječnika koji su nadzirali pokus, ljudi su se vrlo brzo — čak prebrzo asimilirali u svoje role (čuvari postaju sadisti, a zatvorenici mučenici i buntovnici). No redatelj ne uspijeva razinu radnje održati dovoljno napetom; prebrzo (i stilistički neuvjerljivo) prebacuje normalno ponašanje protagonista na ultranasilno; te ne razrađuje motiv glavnoga junaka (nacionalne zvijezde Moritza Bleibtreua, kojeg smo imali prilike vidjeti i u Knocking on a Heaven’s Door, Trči Lola trči, U srpnju, Nevidljivi cirkus) u njegovoj konstantnoj (nerazumnoj) težnji da stalno izaziva gužvu — ujedno i osnovnome pokretaču radnje. No pritom (uz vrlo visok stupanj grafičnosti fizičkog, manje psihičkoga nasilja) pokušava preispitati delikatne mijene ljudske psihe u određenim okolnostima; posvjedočiti o njegovoj naravi i njezinu prilagođavanju vlastitim subjektivnim stavovima dobrog i lošeg, ispravnog i neispravnog u danom trenutku; odnosno istražiti kako na osobu mogu utjecati koncepti grupnog mišljenja te kako reagiraju obični ljudi u situacijama pokoravanja autoritetu, odnosno s moći u rukama, referirajući se na moguće univerzalne teme represije pojedinca u totalitarnim režimima.

Katarina Marić