Kontroverzno remek-djelo

Kontroverzno remek-djelo

Demoni, (The Devils), red. Ken Russell

Jedan od najpoznatijh povijesnih slučajeva demonomanije, vještičarenja i spaljivanja na lomači u francuskom gradiću Loudonu 1634. godine, a pod palicom kardinala Richelieua — gorljiva zagovaratelja galikanizma (za galikansku crkvu tražio je prava koja znatno smanjuju papinski primat) a time i pristaša apsolutne državne autokracije i hegemonije; kad je intelektualni vrh Loudona, div liberalizma i oštroumnosti —njegov župnik Urbain Grandier pod (još uvijek nerazjašnjenim) okolnostima masovne demonske opsjednutosti redovnica uršulinki, optužen od strane njegove upraviteljice Jeanne kao glavni podvodač iste, što je lukavi Richelieu (a protiv kojega je Grandier napisao oštar traktat) iskoristio da makne ovu jedinu prepreku njegovoj posvemašnjoj vladavini teritorijem — spalivši ga na lomači kao čarobnjaka i vješca (a čemu je kao »dokaz« poslužio i njegov otvoreno promiskuitetan život i zalaganje za ne-celibat svećenstva).

Barokna kićenost

Ken Russell pak, taj ekscesni enfant terrible filma sedamdesetih — slika i prilika dobre vilinske kume, blistav i napadan poput samog glama razdoblja, upravo u kojem doživljava svoj umjetnički i kreativni vrhunac; za svoju baroknu kičenost, simboličke impulse i rokokoovsku imaginaciju u izdašnim pretjeranostima medievalne svijesti nalazi i više nego plodno tlo, miješajući pakleni smrad sumpora s (gotovo boschovskim) burgijama lakrdije. Pritom u svom pristupu zanemaruje huizingovsko shvaćanje naivna senzibiliteta srednjovjekovna čovjeka (a time i njegovu bitnu diferencijalnost od onog današnjice) — opijenost čudesnim; istovremenu bezazlenu okrutnost i beskrajno ganuće pri promatranju prizora sa stratišta kao važne duhovne hrane naroda, prepune moralnih pouka; te se radije orijentira na ono moderno u njemu. Pronalazi naime najizopačeniju i najmračniju čovjekovu stranu (nažalost) znanu svim vremenima, »hvatajući« histeriju (kao pravu bazu demonska posjeda individue) koja se iz srednjeg vijeka protegnula i u kasnije, post-renesansno, humanizmom i reformacijom taknuto, pred-prosvjetiteljsko društvo; zapravo je preispitujući u kontekstu borbe između duboko ukorijenjenih medievalnih vrijednosti (manipulativnosti Crkve; tame posvemašnjeg inertnog tupila neuka puka) i osvita prosvjetiteljstva (Grandierovo svjetlo razuma) — time pokazujući da su pouke iz povijesti bezvremene i svevremene jednako. Također Russell spaja nespojivo — ekstazu i bol, ljepotu i nakaznost, duhovnost i erotsku žudnju. Gnjili leševi žrtava kuge, groteskna šminka žena; flagelantizam; ekstatične orgije; ludilo; sljepilo ljubomore; mučne torture i opsceno-blasfemičnim nabijene halucinacije, mizanscena su deliričnim zbivanjima (za čiji je prepoznatljivi vizualni identitet zaslužan budući redatelj — Derek Jarman).

Opjevan u operi

Realiziran 1971, dvije godine prije slavnijeg Egzorcista (koja se, iako oba govore o demonskoj opsjednutosti, bitno razlikuju) — pri čemu potonji zaposjedanje opisuje kao stvarnost kojoj na kraj može stati samo Crkva, dok Demoni opsjedanje tijela od strane infernalnih bića promatraju kao produkt masovne histerije formirane iz seksualne represije (te Grandier kod žena izaziva reakcije nalik onima suvremenih rock-zvijezda), kao i kroz korumpiranost Crkve koja putem Inkvizicije nalazi izvrstan ispušni ventil za svakojake osobne ciljeve (čime bliži postaje Millerovim Vješticama iz Salema negoli Friedkinu). Inače je svojevremeno cenzuriran, napadan i proklinjan kao bogohulan, opjevan u operi (Krzystofa Pendereckog); ispisan u književnosti i drami (Huxley, Dumas, Whiting); te uprizoren na filmu (Russell, Matka Joanna od aniolow Poljaka Jerzyja Kawalerowicza iz 1961).

Karizmatičnog oca Grandiera portretira ništa manje karizmatičan Oliver Reed (počesto podcjenjivan glumac, osobito zbog početničke prošlosti u B-hororima; a možda najpamtljiviji kao Bill Sikes iz Olivera Twista). Prava zvijezda filma sa svojim dubokim i moćnim šarmom (baš kao i očima), Reed prezentira Grandiera grandiozno — kao briljantna, urbana, elokventna i hrabra, pomalo tašta čovjeka, koji alegorički, obožavan kao i Krist, skonča od vlastitih sljedbenika (pri čemu nadstojnica Jeanne Vanesse Redgrave — u sekvenci ekstaze snimljena poput Berninijeve svete Tereze — postaje egzekutor, a zapravo instrument moći — jadni Juda, što se osobito implicira u sceni pokušaja samoubojstva vješanjem).

Mnogi Russellu predbacuju opscenu perverznost, oholu drskost i raskalašenost, no redateljeva poznata ekstravagantnost u Demonima ide dalje od površinske dekadencije — pružajući umjetninu koja i s vremenske distance nesporno zaslužuje klasičan status; stvarajući neizmjerno moćno, katalizatorsko remek-djelo koje se izdvaja iz suvremene šume jednoličnosti kontroverznošću i opsjedanjem gledatelja danima nakon gledanja — poput prava demona.

Katarina Marić