Konferansjeom po šansoni

Konferansjeom po šansoni

Zagreb fest 2002, Večer šansone, Kazalište Komedija, 15. studenog 2002.

Ako pod šansonom razumijevamo arhaičnu glazbenu formu od prije pola stoljeća, koju je zamijenila suvremenija kantautorska ili, pak, skladbe u kojima pjesnički izraz igra glavnu ulogu, dok su glazba i aranžman jednostavniji ili u drugome planu, možemo zaključiti da smo ove večeri imali prilike čuti od svega ponešto. Ako se složimo s konstatacijom jednog kantautora, koji je svojevremeno rekao — »šansona, pa što je to, tek obična pjesma«, onda možemo reći da smo čuli i toga, a bilo je i skladbi koje, valjda, nisu stale u glavnu večer, pa su strpane u Večer šansona, jer tamo se, ionako, sve može ugurati.

Večer šansona, kao uvod u Večer zabavne glazbe Zagreb festa 2002, započela je voditeljevom čitanom konferansom o tome što je to šansona, u kojoj se čak posegnulo i za Klaićevom definicijom. Između ostaloga, čuli smo da ona »govori o ljudima, njihovim osjećajima i životima«, kao da o tome ne govore i rap i country glazba. Općenito, pretjerana konferansa bila je često patetična i povremeno iritantna, a u jednome slučaju i za vrijeme izvođenja skladbe (doduše, u kojoj je jedan mladić »obrađivao« Matoševe stihove — »ja vućem ćemer magle... na Griću«).

Seriju od 14 skladbi započeo je Ivo Fabijan, s punim pravom, jednom svojom ukalupljenom tužbalicom o »šansonjerima beskućnicima«. Isto takav osjećaj imao bi i onaj slikar kojeg bismo, danas, tjerali slikati kubističke slike ili pisac koji piše grčke tragedije. Kad smo već kod kalupa, nastupio je i obrijani Ivan Ivica Percl (i njemu je bar do nekih promjena), koji je posegnuo za prokušanom metodom pjevam pjesnike s Cesarićevom Bez oproštaja te Jadranko Črnko sa svojom Prolazeći pored bana. U gomili (ispod)prosječnosti nije bilo teško iskočiti prokušanom zanatliji Zrinku Tutiću, koji je ovdje (u stilu Doooris), pjevao Nježno, nježno, standardno kvalitetnoj Arsenovoj Dala sam mu sve u dobro poznatoj maniri Jasne Zlokić te Hegedušićevoj »iz rukava« Sanjam stare zime koju je izvela Hegedušić family (valjda, Family). Ostatak je posegnuo za arhaičnom formom (Boris Petrov), teatralno-kabaretskim kostimiranim nastupom (Trio sjeta), bluesom (?!) (Zagrebački dečki), a neki, pohvalno, pristojnim inventivnim pokušajima (Moj MatošDua Gogana i Ansambl Griča te Šturak Ansambla Čarobna frula). Čuli smo i dvije lijepe dalmatinske balade Čipka od soli u izvedbi Željke Marinović i Samo moru virujen (Runjić) Gorana Karana, koje bi se lako mogle uklopiti u neki od uzmorskih festivala. Vrijedi još spomenuti da je izvođače, uigrano i lijepo, pratio prigodni Šansona ansambl.

Na kraju, hvale vrijedno, u povodu 75. rođendana i 60. godina rada, odana je počast skladatelju Peri Gotovcu, što je popraćeno klasicima dvojca Golob-Gotovac u izvedbi Ibrice Jusića. Završilo se s četiri pjesme Edith Piaf koje je otpjevala Jasna Bilušić. Klasici su ipak klasici, valjda zato što su proizvod svoga vremena, a ne oponašanje arhaike.

Velimir Cindrić