Izdvajanje iz kaosa

Izdvajanje iz kaosa

Jasen Boko, Nova hrvatska drama: izbor iz drame devedesetih, Znanje, Zagreb, 2002.

Razdoblje devedesetih godina dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj po mnogočemu se pamti s negativnim predznakom — ratna stradanja, smjena nacionalne euforije razočaranjima i kolektivnom depresijom, promjene društvenih vrijednosti, nametanje ideologije — neizostavno su obilježili svaki segment života, pa tako i onaj kulturni. Podređenost institucija političkim ciljevima i (ne)ukusu možda je prva asocijacija koja se javlja pri spomenu na kazališnu umjetnost, no, unatoč općem dojmu o nekreativnosti i neinventivnosti razdoblja, devedesete su ipak godine ekspanzije domaće dramske produkcije, a među velikim brojem izvedenih naslova priličan dio zauzimaju suvremeni tekstovi. Ovaj je izbor drama pokušaj da se iz pomalo kaotična razdoblja, u kojem se kao jedino jasno određenje javlja vremenska granica u kojoj se početak i kraj poklapaju s povijesnim desetljećem, izdvoje one pojave tadašnje kazališne produkcije u kojima danas, s nevelikim, ali ipak jasnim odmakom, prepoznajemo nove smjerove hrvatske drame na koje će, osim samim izborom drama, Boko upozoriti i u predgovoru knjige, kratkoj, ali konciznoj analizi kazališta devedesetih.

Eskapizam kao izbor

Iako bi autorov naziv Nova hrvatska drama mogao zavarati i navesti na pomisao da ovaj izbor traži sličnosti sa pojavom tzv. nove europske drame, u svojoj će analizi Boko pokazati upravo suprotan smjer — onaj zatvaranja hrvatske drame i kazališta vanjskim utjecajima, barem što se tiče prve polovice devedesetih. Prikaz započinje osvrtom na političko stanje u Europi i u nas, izdvajajući društvene zbilje koje su izravno utjecale na naše dramsko stvaralaštvo. Općenito označivši eskapizam kao dominantan izbor našega kazališta devedesetih, u kojem se rat (kao najsnažnije obilježje tadašnje društvene stvarnosti) kao tema javlja vrlo rijetko, Boko se osvrće na repertoar i događanja u matičnoj kući, te, uz kratku usporedbu s europskim teatrom, govori o prelaženju granice zadataka čuvanja nacionalne baštine koje je nacionalne kazališne kuće pretvorilo u »mrtvi repertoarni muzej živih slika«, (ironično zaključujući o Gunduliću kao ključnom autoru naše suvremenosti) te mjesta političke propagande.

Istovremeno s tom negativnom, no medijski najeksponiranijom pa time i dominantnom slikom u kolektivnom sjećanju, veću ranim devedesetima javljat će se zameci onoga što danas možemo prozvati novom hrvatskom dramom, a kao glavne promotore novih strujanja Boko će istaknuti Teatar Itd., Dramski program Hrvatskoga radija, Marulićeve dane, kao i nagradu Marin Držić. Isprva tek kao iznimke od pravila i rijetki ekscesi nove drame javljaju se na marginama kazališnih zbivanja, no prema kraju devedesetih većće se stvoriti određena kritična masa, a brojnost napisanih i/ili izvođenih dramskih tekstova omogućuje govor o revitalizaciji domaće drame, kao i njezinu klasifikaciju. Unatoč otporu prema istoj (vidljivom i u pomalo ironičnim nazivima kategorija) Boko dijeli dramatičare u tri kategorije: u prvu od njih, Nesalomljive (One koji opstaju), ući će autori koji su se etablirali u nekom od prethodnih desetljeća pa devedesete označavaju tek nastavak njihova stvaralaštva, u drugoj će se kategoriji, Zaboravljen(i) (Onaj koji nestaje), naći Slobodan Šnajder, dok će skupinu Novi val ili Oni koji dolaze, ujedno i glavni predmet autorova zanimanja, obilježiti različite pojave i autorske ličnosti, od pisaca kojima je drama primarni žanr, onih koji dolaze iz drugog kreativnog miljea pa se pisanje drame javlja kao iskok iz uobičajenih medija, do jakih kazališnih autorskih ličnosti koje se ne služe dramskim predlošcima. Unatoč razlikama u pristupu, zajedničke im karakteristike Boko pronalazi u odmaku od politike i postmodernih obilježja, te u visokoj dramskoj pismenosti, ne zaboravivši istaknuti i fenomen pojave jakih ženskih dramskih autora, jednako kao i onih iz redova glumaca, koji daju važan prinos dramskom pismu.

Monologizacija dijaloga

Brojnost napisanih dramskih tekstova prati i njihova interesna, tematska i stilska raznovrsnost, pa se ovaj izbor pokazuje tek jednim od mogućih, u kojemu je priređivač izabrao drame koje osobno smatra najzanimljivijim predstavnicima devedesetih. Ipak, nastojeći na neki način povezati sedam drama (Mrtva svadba Asje Srnec Todorović, Posljednja karika Lade Kaštelan, Anđeli Babilona Mate Matišića, Ospice Ivana Vidića, Bijelo Dubravka Mihanovića, Cigla Filipa Šovagovića te Nemrešpobjećod nedjelje Tene Štivičić), zajedničku nit nalazi u njihovu povratku monologu — ne kao dramskom sredstvu, nego kao temeljnom osjećaju svijeta, u kojem poremećena ili onemogućena komunikacija vodi ka monologizaciji dijaloga, što će se u ovim dramama manje ili više jasno pojavljivati kao obilježje.

Iako bez pretenzija za time, ovaj izbor pokazuje neke oznake reprezentativnosti — osim što je većnjihova tematska i formalna raznovrsnost pokazatelj različitih smjerova suvremene drame, njihova kronološka poredanost po vremenu nastanka daje uvid u odnos spram zbilje, odnosno svakodnevice, koji se tijekom desetljeća promijenio — od početnog izbjegavanja zbilje i odricanja od realnog svijeta u prve dvije drame, prijelazne faze u kojoj ona biva iskrivljena naznakama iracionalnog (Ospice) ili je o problemima bilo moguće govoriti samo kroz travestiju (Anđeli Babilona), sve do posljednjih drama, koje realnost suvremenog života uzimaju kao temu, prikazujući je ili kroz otvorenu kritiku, ili kroz svijest o nedostacima, ali i prihvaćanje života kakav jest — u drami Nemrešpobjećod nedjelje, čije se smještanje na kraj ovoga izbora može shvatiti i simbolički — kao optimističan prelaz u novo vrijeme.

Na kraju treba spomenuti i vrijedan teatrološki dodatak ovoga izbora — popis izvedbi tekstova domaćih autora u profesionalnim hrvatskim kazalištima u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 2000. godine.

Ljubica Anđelković