Izbrušen identitet

»Oris«, br. IV-17-2002, gl. ur. Andrija Rusan

Iako časopis »Oris« nije više potrebno posebno predstavljati, svakim novim brojem zaokružuje se i profilira korpus tema vezanih uz arhitektonsku teoriju i praksu, kulturu stanovanja, vizualnu kulturu, te likovnu, fotografsku i književnu esejistiku. Kako teme nisu površno novinarski obrađene nego se pomno pazi da svaka recenzija, esej, prikaz i intervju budu dotjerani poput književno-umjetničkog bisera (uz poštovanje autorskog vokabulara i stila pisanja!), tako je »Oris« postao sinonim za časopis s kvalitetnim tekstovima koji se (ako je potrebno) iščitavaju u nekoliko navrata. No ono što je za čitatelja najvažnije jest činjenica da se iz svih tekstova u »Orisu« uvijek može nešto naučiti, produbiti i doznati: svi su pisani na više razina. To nije samo vizualno i dizajnerski savršeno prelomljen i dotjeran časopis; listajući ga odmaramo sva naša osjetila.

Novi broj razlikuje se od drugih ovogodišnjih primjeraka po tome što su gotovo sve teme sadržaja posvećene autorskim opusima naših i stranih arhitekata koji su se predstavili na Danima Orisa u Zagrebu kao gosti-predavači 26. i 27. listopada u Maloj dvorani »Vatroslava Lisinskog«. Tematski, broj predstavlja opuse i svjetonazor arhitekata-predavača i započinje predstavljanjem poznatog hrvatskog arhitektonskog tandema Penezića i Rogine kroz veliki intervju (vodili Ante Nikša Bilić, Vera Grimmer i Andrija Rusan) i recenziju stambenog bloka za stradalnike Domovinskog rata u Vukovaru, za što im je dodijeljena godišnja nagrada »Vladimir Nazor« s područja arhitekture i urbanizma za 2001. godinu. Zatim se nižu tekstovi različitog karaktera predstavljanja o arhitektima Kengu Kumi, José Antoniu Martinezu Lapeni, tandemu Dieteru Henkeu & Marti Schreieck, Alfredu Arribasu, Nandeu Korpniku, Edvardu Ravnikaru i jednom od najslavnijih suvremenih teoretičara i povjesničara arhitekture Williamu J. R. Curtisu. Nada Beroš predstavila je arhitekte Anne Lacaton & Jean Philippea Vassala s projektom palače Tokyo u Parizu (2002), te kroz dugački intervju vodila bitku u senzibilitetu i stavovima s kustosima i likovnim kritičarima Jéromeom Sansom i Nicolasom Bourriaudom. U nastavku slijedi opsežan tekst N. Beroš o izložbi Documente 11 u Kasselu, iznimno intrigantno predavanje s prošlogodišnjih Dana Orisa Hrvoja Njirića o prostornom senzibilitetu i ulozi arhitekta kako to vidi i osjeća arhitektonski tandem Njirić + Njirić, te za kraj broja dva teksta drugačije žanrovske orijentacije — esej Antuna Maračića o fotografiji Mare Bratoš i pripovijetku književnika Nicolasa Blincoea u prijevodu Borivoja Radakovića.

Pozitivna misija

Specifičnost »Orisa« jest predstavljanje kvalitetne reprezentativne recentne hrvatske, europske i svjetske arhitekture kroz visoko dotjeranu autorsku fotografiju, koja možda nije uvijek objektivni hladni prikaz nekog objekta (što je dosta čest prigovor), već arhitektura po izlasku iz kozmetičkog salona (efekti fotografiranja kroz filtere, specijalno hvatanje odraza svjetla tijekom dana i noći na pročeljima zgrada, atipični efektni rakursi). Međutim, zar nije dobra zanesena umjetnička fotografija čin dodatne (su)kreacije arhitekture s namjerom hvatanja što jačeg intenziteta ljepote građevine? Zašto bi nas to trebalo smetati? Smatram kako je politika vizualnog uređivanja »Orisa« na način da promatrača, čitatelja ili klijenta dodatno i u potpunosti uvuče u svijet arhitektonske čarolije potrebna baš u sadašnjem trenutku, kada svi zdvajamo i plačemo nad negativnim i šokantnim situacijama u struci, zaboravljajući da oko nas još uvijek postoje ljepši svjetovi. Jer, mora postojati nekakav izvor ljepote i čarolije iz kojega ćemo crpiti snagu i volju za hvatanje u koštac sa svim lošim i negativnim, i što će nam davati poticaj da na kreativniji i suptilniji način u kontinuitetu vidimo i osjećamo arhitekturu, interijere i dizajn. Stoga mi se čini kako je zacrtana misija »Orisa« više no pozitivna. Pred nama je hrvatski tiskani proizvod s kojim se možemo predstaviti najrazvikanijim, najozbiljnijim ili najpretencioznijim arhitektima u inozemstvu, bez da ispričavajući se gledamo u pod.

Julija Horvatin