Hladnjak u stablu

Hladnjak u stablu

Iako Zajčeva i Harambašićeva Zlatka nema težinu ni privlačnost Gotovčeva i Begovićeva Ere s onoga svijeta, ponajprije zbog manje uspješnog libreta, ona je kao zanimljiv i vrijedan dokument iz povijesti hrvatske opere opravdano našla svoje mjesto i na sceni Zajčeva rodnog grada

U sklopu tradicionalnih Zajčevih dana Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u Rijeci premijerno je izvelo Zajčevu operu Zlatka. Tim projektom dodana je još jedna karika u lancu kojim Zajčevi dani postupno otkrivaju i promiču djela iz velikog, ali i dalje nedovoljno poznata Zajčeva opusa. Zahvaljujući maestru Zoranu Juraniću, rođenom Riječaninu, koji se posvetio revitalizaciji djela hrvatske glazbene baštine, a napose opusu Ivana pl. Zajca, ansambl riječke opere je osim Nikole Šubića Zrinjskog, najpopularnije i jedine Zajčeve opere koja se trajno zadržala na repertoarima svih naših kazališnih kuća, predstavio još oratorij Prvi grijeh, opere Lizinka, Ban Leget i Amelia, te operetu Momci na brod. Kao ravnatelj opere HNK u Osijeku Juranić je ondje postavio još opere Mislav i Zlatku. Iz studioznih tekstova Snježane Miklaušić-Ćeran saznajemo da je Zlatka praizvedena 1885. u starom kazalištu na Markovu trgu i da je nakon sedam izvedbi pala u zaborav. A kada ju je nakon više od stotinu godina 1992. Zoran Juranić probudio kao usnulu ljepoticu, doživjela je velik uspjeh ne samo u Osijeku nego i u Zagrebu, Rijeci, Puli, Varaždinu, Čakovcu i Pečuhu, sa više od pedeset izvedbi. Bilo je to specifično ratno vrijeme, kada je osječko kazalište bilo oštećeno i kada se iz prkosa i inata radilo u nemogućim uvjetima. A Zlatka je svojim karakteristikama kao »pučka hrvatska slavonska glazbena drama« potaknula nacionalni ponos i postala »kulturnom svojinom slavonske publike«, kako kaže sam maestro Juranić. Stoga je sada, nakon deset godina, poželio i s ansamblom Riječke opere prikazati Zlatku u drugom izdanju, a Zajčevi dani i 170. obljetnica skladateljeva rođenja bili su pravi povod za novo viđenje i nove procjene tog specifičnog djela.

Nepretenciozni libreto Augusta Harambašića, koji jednostavno poput igrokaza prenosi tipičnu narodnu priču o ljubavi Zlatke i Janka sa sretnim ishodom unatoč spletkama Vračare i nesklonosti oca, koji je poželio bogatijega zeta, Zajc je ispričao nacionalnim glazbenim jezikom koristeći slavonske napjeve iz Kuhačeve zbirke, te ih je formalno uobličio u stilu talijanske opere verdijevskog tipa, osobito u velikim prizorima poput finala prvoga i drugoga čina. Redatelj Petar Vujačić, scenograf Đ orđe Jandrić i kostimograf Željko Nosić te oblikovatelj svjetla Boris Blidar stiliziranim su rukopisom podcrtali atmosferu naivnosti i bajkovitosti s dosjetkama u obliku dobroćudnog mede — nijemoga svjedoka događaja, ili stabla u kojem je smješten hladnjak iz kojega Vračara vadi čarobne trave za svoj kotlić.

Izvedba je bila na dosta visokoj razini pod autoritativnim i muzikalnim ravnanjem maestra Zorana Juranića. Uz vrlo dobar orkestar (koji se dostojno predstavio već u opsežnoj uvertiri) i kultiviran zbor koji je uvježbao Krunoslav Kajdi, a rasplesao Antun Marinić, nastupio je mahom solistički ansambl kuće na čelu s dvjema mladim pjevačicama koje su u velikoj mjeri opravdale povjerenje. Naslovnu ulogu Zlatke vrlo je lijepo, profinjeno i uvjerljivo otpjevala i odigrala sopranistica Ingrid Jambriško, dok je vrlo zahtjevnu ulogu Vračare pjevački i glumački suvereno ostvarila ovacijama ispraćena mezzosopranistica Kristina Kolar. U manjoj ulozi Mare sjajno se snašla i sopranistica Olga Maminska. Manje sreće bili su pak muški protagonisti koji su svoje uloge mjestimice svladavali s naporom, ponajprije tenor Voljen Grbac kao Janko i bas Dinko Lupi kao Dragić. Bariton Robert Kolar s više je lakoće ostvario lik Pere, dok je iskusni bariton Mirko Čagljenić vrlo dobro i okretno zaokružio komični lik noćobdije Grge, osobito u trećem činu.

Iako Zajčeva i Harambašićeva Zlatka nema težinu ni privlačnost Gotovčeva i Begovićeva Ere s onoga svijeta (s kojim je Juranić uspoređuje u pogledu nekih dramaturških parametara i po narodnom duhu glazbe), ponajprije zbog manje uspješnog libreta, ona je kao zanimljiv i vrijedan dokument iz povijesti hrvatske opere opravdano našla svoje mjesto i na sceni Zajčeva rodnog grada i kao takvu bi je valjalo bolje upoznati, prigrliti i zavoljeti. Možda će iduće izvedbe s još više sigurnosti i s nekim novim najavljenim protagonistima tomu pridonijeti.

Višnja Požgaj