Granična situacija poezije

Granična situacija poezije

Ljerka Mifka, istaknuta pjesnikinja i intelektualka, odlazi iz života bez ikakve želje da joj općinstvo sagradi spomenik kojemu bi ona, heretična kakva je bila, tinovski odgrizla nos jer ono i ne zna za značaj njezina opusa. Naime, nepristrana, upućena literarna publika toliko je zanemarivo mala te se čini da sve ono što je napisala ova hermetična pjesnikinja bilo uzalud i ni za koga. A napisala je eseje koji kadšto dosežu djela o kojima je pisala, napisala je nevelik broj pjesama koje su unikatne, a neke od njih na razini jednog Réné Chara ili Paula Celana

Kad je 1937. Franz Werfel napisao svoj glasoviti tekst o budućnosti književnosti, teško je tada bilo vjerovati da je sudbina moderne književnosti nešto što se može relativno precizno dijagnosticirati i prognozirati, a ne samo poslužiti kao orijentir u vremenu. Tim prije što on uopće nije bio obuzet napretkom književnosti u strukovnome i izražajnom smislu (jer napredak uvijek kasni), koliko pitanjem statusa književne publike, prirodnim ambijentom književnosti u kojoj ona živi ili ne živi, a to je zajednica kultiviranih osoba koja stvara takvo okružje u kojem se prenosi uzbuđenje i zanos izazvan literaturom. Samo u skladnoj suradnji između autora književnih djela i upućenih ljudi koji, zahvaljujući finu i osjetljivu uhu sudjeluju u misteriju književnoga oblikovanja nastaje vrijedna književna kultura. Međutim, smatra Werfel, ako je ta zajednica kultiviranih osoba decimirana i rastjerana društvenim, ekonomskim i političkim katastrofama, počinje vladavina gole književne materijalnosti. »Književnost više ne teži apsolutnom jeziku, njezino kraljevstvo je industrijalizirani roman, manufakturne biografije, dokumentarne reportaže prilagođene epskoj blagoglagoljivosti. Realizmom se naziva novinarstvo pretočeno u knjige.« Taj preokret vrijednosti i poniženje književnosti koju je predvidio Werfel dogodilo se gotovo neprimjetno na način da književna produkcija raste, književnost se uključila u veliki promet života, visoko kritičnog i visoko znanstvenog doba, dok istodobno kržljaju, guše se istinska umjetnička uzbuđenja. Žrtve toga procesa su cijeli literarni žanrovi poput pjesništva ili ogleda, nekad nosivi piloni. Stanje nije samo karakteristično za totalitarna vremena apsolutne prevage državne propagande i cenzure, nego i za demokratska vremena slobodnoga iskazivanja mišljenja u kojemu se politika nadvila nad život kao neka gorostasna spletka paučine raspeta preko cijeloga planeta koja uporno degradira položaj duha. To što se dogodilo s budućom, a zapravo današnjom književnošću, valjalo bi zaista temeljito razraditi — što na ovome mjestu doista nije moguće — ali je ovdje iznosim kao okvir razmišljanja o jednoj od sadašnjih i lokalnih scena zbivanja, ovogodišnjem Interliberu.

Poezija se ne prodaje

S jedne su me strane ushitili navala, atmosfera, zanimanje, broj ljudi koji razgledava štandove, prelistava i kupuje knjige, što upućuje na povratak izgubljene ljubavi za štampanu riječ kao takvu, a s druge me rastužio još veći broj onih među njima, koje uopće ne zanima vrijedno štivo, poezija ili esej, što pokazuje da je Werfel ipak imao pravo. Neki su mi izdavači poezije rekli da nisu prodali ama baš nijednu knjigu, čak ni antologiju, a mnogi drugi nisu je ni izložili da im ne zauzima neisplativo mjesto. Autor može biti i nobelovac, ali ako piše poeziju, to više nikoga ne zanima. Da nema države, osim klasika i obvezne lektire, nitko je ne bi ni izdavao jer mu je samo balast. To je ujedno i poruka onima koji se bave poezijom da budu svjesni svoje sličnosti s kovačima konjskih potkova, ili onima čiji je zanat davno izumro. Žele li da ih se čita i govori o njihovim knjigama, neka pišu Fukaru II ili u boljem slučaju Što triba znat o alkemičaru.

Klaunovske podjele

Dakako da su razlozi za to višestruki i da nedostatak šireg interesa s vremenom djeluje i na pad mjerila, kakvoće. Kad poezija kao preživjeli genre nema čitatelja, nekog tko će je objektivizirati ili barem eksteriorizirati, onda često postaje privatno ludilo autora ili plijen kritičara o kojima će jedino ovisiti sud o njoj. U našem, klanovski podijeljenom i atomiziranom književnom životu, postojat će tako imena favorita jedne grupe koja nisu kompatibilna, ni vrijedna spomena za drugu, i obrnuto. Bez poticaja onih izvana, koji je doživljavaju važnom za intenzitet vlastitog duhovnog života, poezija će prestati zdravo, normalno disati. Takva granična situacija prelama se i na sudbinu svakog pojedinog pjesnika, sudbinu koju razabiremo tek u času njegove smrti. Prije nego što je umrla ovih dana u apsolutnoj samoći i izolaciji, Ljerka Mifka je, potaknuvši i uredivši s Teom Benčić Rimay njezine sabrane pjesme, oživila djelo Dore Pfanove, zaboravljene pjesnikinje čudesnih soneta. Ne slučajno, sada je pogađa sličan autizam sredine u kojoj je djelovala. Ljerka Mifka, istaknuta pjesnikinja i intelektualka, odlazi iz života bez ikakve želje da joj općinstvo sagradi spomenik kojemu bi ona, heretična kakva je bila, tinovski odgrizla nos jer ono i ne zna za značaj njezina opusa. Naime, nepristrana, upućena literarna publika o kojoj sam govorio toliko je zanemarivo mala te se čini da sve ono što je napisala ova hermetična pjesnikinja bilo uzalud i ni za koga. A napisala je eseje koji kadšto dosežu djela o kojima je pisala, napisala je nevelik broj pjesama koje su unikatne, a neke od njih na razini jednog Réné Chara ili Paula Celana.

Samo što ljudi za to ne znaju ili im nitko ne kaže da bi morali znati, a ona se u životu najviše trudila da ne pripada nijednom književnom klanu. Pretpostavljam da i mladi pjesnici o Ljerki Mifki ne znaju ama baš ništa.

I stoga, jedino što preostaje u takvoj književnoj situaciji jest održavati heretičnu poziciju. Upravo je Ljerka Mifka to cijeloga života prkosno i radila, o čemu najbolje svjedoči njezina pjesma Ponoć:

Sredinom kruha spustila se noć.

Hodnikom stisnuta šaka tame.

Mekim mrakom palaca crveni

Jezičak.

Pod uzglavljem ruka,

budna do zore. Stepenicama

struje pritajeni glasovi,

govor je na pouzdanijem mjestu.

Kad sve utihne u kljunu ponoći,

modro, heretičko oko, usput, bdije.

Dražen Katunarić