Filozofija i postmoderna

»Filozofska istraživanja«, br. 85-86, god. 22, sv. 2-3, Zagreb, 2002.

Postmoderna — post festum naziv je opsežnog tematskog bloka u novom broju časopisa »Filozofska istraživanja«. Filozofska rasprava o postmoderni vrhunac je dosegnula sredinom osamdesetih, a sada se, s određene vremenske i kritičke distance, o tome može suditi i raspravljati s posve drukčijih osniva i polazišta. Naravno, takva rasprava ima prednosti i slabosti: kritički odmak nedvojbeno je ključni faktor u donošenju prosudbe o stvarnoj relevantnosti postmodernih fenomena, ali se postavlja pitanje imaju li takvi fenomeni doista takvu važnost da im se treba vraćati i nakon što im je osporena epohalna legitimnost »i nakon što su se neki drugi temati pokazali aktualnijima, ako ne već i referentnijima, relevantnijima«. Ukratko, je li filozofijsko tematiziranje postmoderne danas još uopće aktualno ili je riječ o filozofskoj arhivistici i nečemu što je historijski i pragmatički prevladano? Što ako svako razdoblje, kako smatra Umberto Eco, ima vlastitu postmodernu, pa onda ono čime su se filozofi, umjetnici i teoretičari bavili posljednjih dvadeset godina i nije drugo doli maniristička obrada modernizma? U uvodnom tekstu ovog vrlo zanimljivog temata priređivač Marijan Krivak govori upravo o tim pitanjima, pronalazeći u »civilizaciji s prijeloma milenija« primjereni timing i dovoljan poticaj za reaktualizaciju filozofskog tematiziranja postmoderne i njezina naslijeđa. Između dvanaest tekstova koji na argumentiran način razmatraju problem mogu se izdvojiti radovi Marijana Krivaka, Abdulaha Šarčevića i Deana Komela.

Brisanje etičkog i političkog

Simptomatična je pozicioniranost filozofije spram postmoderne. Ona se njome počinje baviti kad je ime postmoderne već prisutno u umjetničkoj praksi, te je svojevrstan insignium epohe. Filozofski diskurs nastupa post festum, sa zakašnjenjem poput poznate Minervine sove. Krivak tekst zasniva na pretpostavljenoj ekvivalenciji postmodernizma i amerikanizma, te se uglavnom bavi njezinim prakseološkim učincima, uočavajući tendenciju američko-postmodernog brisanja etičkog i političkog. Takvo kulturno-filozofijsko poimanje kritično je spram eutanazije životnog svijeta, koju posredno ili neposredno provodi ideološki mehanizam kasnoga kapitalizma. No postmodernizam nije tek pojavni oblik kulturne logike multinacionalnog kapitalizma i globalizacijske ekspanzije, kako se to uobičajeno i gotovo beziznimno navodi u svim filozofijskim analizama ovakve vrste. Stvar je dakako složenija, a Krivak ukazuje upravo na sporna mjesta na kojima se javni prostor transformira u društvo spektakla, a prostor politike u njezin nedostatak, odnosno odsutnost.

U tekstu Abdulaha Šarčevića polazi se od postmodernoga svijeta kao bitno zasnovana na ideji pluralizma. Problem legitimnosti, međusobnog razumijevanja i nužne pluralnosti osnovni su motivi ovog opširnog, stručnog i izrazito etički obilježena eseja. Cinizam postmodernoga svijeta, njegova protuslovnost i nepredvidljivost, postmoderna sofistika i ironija, kao i otvorenost u pozitivnom i negativnom smislu, osnovna su obilježja epohe prividne pluralnosti za koju nismo sigurni da li se u njoj još nalazimo. Duboko promišljen i emocionalno proživljen, Šarčevićev je tekst izvrstan primjer otklona od akademske teorijske distanciranosti te znači individualni napor promišljanja svijeta u kojem se nalazimo — napor koji zbog svoje životnosti postaje autentičan iskaz traženja »horizonta nade u drukčije egzistiranje«.

Dean Komel bavi se odnosom multikulturnog identiteta naspram nedostajuće vizije humanosti. Apologija multikulturnosti tako postaje globalno miješanje kultura bez obzira na tradicijske mogućnosti njihova susreta. Na podlozi hermeneutičko-fenomenološkog stajališta bavljenje kulturom smješta se u međuprostor susreta i razumijevanja, te je ovom temom Komel uspostavio teorijski drukčiji i zanimljiviji pogled na svijet koji danas, još, nazivamo postmodernim.

Obračun s modernističkim manirizmom

Od ostalih tekstova možemo izdvojiti zanimljivu studiju Zlatka Ivana Jurasa u kojoj spaja japanski humor, postmodernu i Schellinga, zatim ontološku analizu kraja moderne Line Veljaka te članak o post-postmoderni i informacijskom dobu Jörga Werneckea. Tu su još i četiri studije, treći dio temata Bioetika i znanost u novoj epohi te desetak recenzija i prikaza. Ovaj dvobroj na tristotinjak stranica donosi mnogo dobrih tekstova, te je nedvojbeno jedan od najzanimljivijih u posljednjih nekoliko godišta ovog časopisa. Čak i oni kojima filozofija nije primarni predmet bavljenja trebali bi prelistati blok o postmoderni, jer na jednom mjestu nudi relevantnu (ali nipošto sveobuhvatnu) raspravu o recentnim kretanjima i stajalištima o razdoblju kojeg svi nazivaju postmodernim, a nitko nije siguran traje li ono još i što zapravo označava. Ovaj post festum solidan je teorijski obračun s modernističkim manirizmom i njegovim naslijeđem. Fragmenti rasprave o postmoderni u ovom su slučaju, kako se čini, i njezin neizbježni epilog.

Tonči Valentić