Dvojaki dojmovi

Dvojaki dojmovi

Scena u dvije razine sa zborom u podnožju koji teži prema van i prema gore, odaslala je poruku o prosvjedu malog čovjeka protiv nepravedne vlasti i asocijativno naznačila neposredno prethodnu i dalje predstojeće revolucije

Govoreći o njemačkom repertoaru Bavarske državne opere (BDO) u Münchenu, potrebno je posebno istaknuti Händelove opere. Barokni operni repertoar općenito postao je unatrag desetak godina vrlo popularan u velikim opernim kućama i na specijaliziranim festivalima. BDO u tome prednjači — na repertoaru ima čak pet Händelovih opera: Acisa i Galateju, Ariodantea, Julija Cezara u Egiptu, Rinalda i Xerxesa, a ove sezone premijerno će im dodati Saula i Rodelindu. Händelove opere postavljene posljednjih nekoliko godina postale su uporište uspjeha u publike. Može se reći da BDO uživa zlatno razdoblje popularnosti kakvo još nije zabilježeno. Magazin »The New Yorker« proglasio ju je jednom od najboljih opernih kuća u prošloj sezoni i svakako najzanimljivijom.

Spontane ovacije

Trajna uspješnica svakako je i Beethovenova jedina opera Fidelio. Premijerno ga je prije tri godine postavio glavni glazbeni ravnatelj BDO Zubin Mehta. On je trebao dirigirati nekoliko predstava u listopadu, ali je otkazao te nastupe zbog bolesti u obitelji. Zamijenio ga je vrlo uspješno i na zadovoljstvo publike, koja svake večeri do kraja ispunjava Nacionalno kazalište, Mađar Adam Fischer, stalni gost Bečke i BDO, te Bayreuthskog festivala (Wagnerov Prsten!).

Fischer je izrazio uzvišeno herojstvo Beethovenove glazbe s orkestrom klasično odmjerena, bogata zvuka i snažnim zapjevima zbora, izazvavši spontane ovacije publike nakon izvedbe uvertire Leonora III prije posljednje slike opere.

Režija i scenografija Petera Mussbacha ostavila je dvojake dojmove. Ona je u skladu s motivom djela o uzvišenosti bračne ljubavi i vjernosti, plemenitosti i požrtvovnosti, uzdignutih u sferu herojstva, bila u okvirima statičnosti, ograničenih, bolje rečeno suspregnutih kretanja i scenske akcije. U tome je korespondirala s glazbom. Scenografija je na zanimljiv način, s promjenama prizora, pružala različite perspektive istoga mjesta, velikog stubišta što simbolički vodi u humanije sfere ljudskoga postojanja. Scena u dvije razine sa zborom u podnožju koji teži prema van i prema gore, odaslala je poruku o prosvjedu malog čovjeka protiv nepravedne vlasti i asocijativno naznačila neposredno prethodnu i dalje predstojeće revolucije. Scenografija je odveć sofisticirano prikazivala ambijent mračnih tamnica. Glavni je problem u svjetlu Konrada Lindenberga. Ono nije mračno, nego prigušeno, sa čudnim osvjetljivanjem protagonista reflektorima, tako da im se djelomično vidi figura, a ne vidi lice, što je sve vrlo naporno za oči gledatelja i izaziva spontanu reakciju zatvaranja očiju i slušanja same glazbe. Kostimi Andreje Schmidt-Futterer stilizirani su na već mnogo puta viđen i korišten način.

Najljepše otkriće predstave bio je američki tenor Stephen Gould koji je tom prigodom prvi put u Münchenu pjevao Florestana. Tumačio ga je inače u Zemaljskom kazalištu u Linzu kojega je član, a u BDO pjevao je do sada samo dvije male uloge. On je tenor vagnerijanskih dimenzija, snažnog i pouzdanog dramskog visokog glasovnog registra, čime je na najbolji način i uvjerljivo ostvario mučenički Florestanov lik. Još jedan protagonist iznimnih glasovnih odlika je finski bas Matti Salminen. Toplina njegovih registara orguljske punoće oplemenila je u osnovi pošteni lik tamničara Rocca.

Ženstvena ljepota i čistoća

Niz dobro funkcionirajućih dijelova predstave sačinjavaju ostali solisti — bas-bariton Albert Dohmen u ulozi zlokobnog upravitelja tamnice Don Pizarra, sopranistica Diana Damrau kao Marzellina povrijeđena u ljubavi prema Fideliju, tenor Rainer Trost kao nametljivi Jaquino i bariton Eike Wilm Schulte kao Don Fernando.

Naslovnu ulogu Leonore/Fidelija tumači mezzosopranistica Waltraud Meier, danas zasigurno najveća njemačka ženska pjevačka zvijezda. Što ju je navelo da se prihvati uloge iz faha visokodramskog soprana? Možda činjenica što njemački glazbenici, kao i publika, najviše ljube vlastitu glazbu. U lik Leonore unijela je mnogo ženstvene ljepote i čistoće. Veliku ariju u prvom činu uspjela je glasovno odgovarajuće izdržati, ostvarivši njezin glazbeni dramatski karakter koji izražava Leonorinu odlučnost da se bori za supruga. No, u drugom dijelu predstave njezin glas pokazivao je sve više umora, gubio prirodnu ljepotu mezzosopranskih tonova, bivao u visinama sve tanji i nemoćniji. Doista su rijetke pjevačice koje razložno mijenjaju pjevački fah.

Davor Schopf