Dobra zen-vježba

Dobra zen-vježba

Kako se pojedine scenske situacije rješavaju koreografski i režijski, kako se rade svjetla, zvuk, koji su sve procesi da se dođe do određenog kostima, scenografije

»Predstava je gotova, čeka se samo oblikovanje svjetla...« rekla nam je koreografkinja i plesačica Irma Omerzo o svom novom projektu čija se premijera uskoro očekuje u Zagrebu. Predstava Meni ti to nije baš... nastala je u produkciji ZPA i u njoj sudjeluju Pravdan Devlahović, Darija Doždor, Zrinka Lukčec, Roberta Milevoj, Zrinka Šimičić, Andreja Široki i Ognjen Vučković. Nakon predstave Mi-Nous, jednog od najuspješnijih projekata prošle sezone na domaćoj plesnoj sceni, koreografski rad Irme Omerzo sa znatiželjom se očekuje.

Njezina profesionalna plesna karijera započinje 1989, kada je bila članica ZPA. Diplomirala je 1991. na akademiji suvremenog plesa u Centre Nationale de Dance Contemporaine u Angersu. Uslijedio je dugogodišnji angažman u velikim profesionalnim plesnim kompanijama u Francuskoj (Red Nots koreografa Andya Degroata, DCA koreografa Philippea Decouflea) te iskustvo na brojnim europskim i svjetskim pozornicama. Znatan dio umjetničke biografije uključuje pedagoški te koreografski rad Irme Omerzo, iza koje je nekoliko samostalnih projekata (Veza, Simfonija padanja svježeg voća u slapovima, Ja volim grah čušpajz, Prostor za ples, Mi-Nous)

Predstava Meni ti to nije baš... pretpremijerno je prikazana na ovogodišnjem Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Predstava aktualizira probleme suvremene plesne scene. Problema je mnogo, stanu li svi u jednu predstavu?

— Činilo mi se da je potrebno progovoriti o svemu tome, a zašto onda ne iskoristiti scenu u tu svrhu? S obzirom da su plesači prve žrtve svih nerazumijevanja isprepletenih oko suvremenoga plesa, važno je da upravo oni, makar šaleći se na vlastiti račun, progovore o svemu. Imala sam potrebu naglasiti fenomen olaka i najčešće negativna kritiziranja nečega što se zapravo i ne razumije. Naslov Meni ti to nije baš... smo i dobili slušajući komentare publike nakon plesnih predstava. Predstavom se također provlače pitanja tolerancije, inertnosti, predrasuda i ljudske gluposti, koja su univerzalni problemi društva, a ne samo plesne sredine.

Nedostatak plesne scene, prostora za rad plesačima, samo je jedan od problema istaknutih u predstavi.

— Ta je tema već dugo aktualna u Zagrebu, priča se priča, a rezultata niotkuda. Smatram to apsurdom za sredinu koja ima tradiciju od dvadeset godina izvrsnoga plesnog festivala, nekoliko plesnih kompanija sa još duljim postojanjem, a da ne govorim o vremenu iz sedamdesetih, kada su se predstave suvremenoga plesa Milane Broš igrale po Parizu i oduševljavale tamošnju publiku. Čini mi se da za rješavanje tog problema, osim volje ljudi iz plesnoga miljea, nedostaje i politička volja, koju bi onda drukčije pratili i kazališta i mediji, a onda i publika.

U ovoj predstavi kao i u Mi-Nous pokret i tekst jednakopravni su elementi predstave. Trebaju li plesači govoriti na sceni, glumiti, imajući na umu da nisu uvijek u tome uspješni. Govori li pokret premalo ili je način na koji koreografirate blizak teatru?

— Pokret ponekad može samo stvari naznačiti, »ne pokazuje prstom« na određeno mjesto kojim se želite baviti. Uostalom, zašto plesači ne bi govorili, i to jezikom kojim inače na cesti govore. To je isto kao da kažemo da glumac koji glumi mora samo stajati i govoriti tekst. Meni su to čudni prigovori akademskih kriterija iz nekog prošlog doba. Čini mi se da neke stvari samo plesom ne možemo reći. Ipak je jezik riječi ono što svi jasno razumiju. Za mene je ples kao medij sličan parfemu. On stvara određenu atmosferu, donosi nam nešto što nije konkretno što ne znači da nema snage i dojmljivosti te da mu neverbalnost može u nekim slučajevima biti prednost. Ples je sjajan medij da se postignu neki splinovi, atmosfera, neka stanja, ali kada želimo nešto konkretizirati, čini mi se nedostatnim. Uostalom, ja volim kada predstave koje gledam imaju veze sa životom i u tom smislu imaju neki komentar.

Ulogu plesačice i koreografkinje čini se podijelili ste zemljopisno. U Francuskoj više plešete, u Hrvatskoj više koreografirate.

— Dugo vremena radila sam u Francuskoj u plesnoj kompaniji DCA (Decoufles Complices Asoties) koreografa i režisera Philippe Decoufle, kojem sam i asistirala na dva projekta. Osim što me zanimalo biti na sceni, svaki trenutak kada ne bih bila na sceni gledala sam kako se pojedine scenske situacije rješavaju koreografski i režijski, kako se rade svjetla, zvuk, koji su sve procesi da se dođe do određenog kostima, scenografije. Moj povratak u Hrvatsku sa stečenim znanjem poklopio se s trenutkom kada sam zaista imala potrebu progovoriti autorskim radom.

U Hrvatskoj sam već dvije godine, ali još odlazim u Francusku raditi kraće projekte. Posljednje što sam radila bila je suradnja s francuskim koreografom i režiserom Françoisom Verretom. S njim ću ponovno raditi na većem projektu. On traži zrele izvođače koji sami rade na svom materijalu što podrazumijeva svojevrsnu, meni dragocjenu, suradnju, a ne klasičan odnos koreograf-plesač. To mi se čini potrebnim za moj dalji razvoj.

Često me ljudi pitaju koja je razlika između francuske i hrvatske produkcije plesa, a to mi se čini neusporedivim. Jedan je od primjera projekt Françoisa Verreta u kojem sam sudjelovala. Napravili smo predstavu, odradili dva mjeseca intenzivnih proba. Bilo je tu ljudi koji su godinu dana radili na tom projektu. Dva tjedna prije premijere koreograf je pogledao probu i rekao »ja to ne mogu potpisati, sada sve obustavljamo«. Riječ je o projektu vrijednu oko milijun maraka, to je golema produkcija u nacionalnom kazalištu u Bretagni. Trebali smo gostovati na Avignonskom festivalu, ići u Bruxelles, igrati u Thetre de la Ville, koji je palača suvremenoga plesa u Parizu. Projekt je otkazan iz artističkih razloga, a u njega je uložena svota koja je otprilike deset godina financiranja suvremenoga plesa u Hrvatskoj. Relacije su nespojive i neusporedive. Ne očekujem da ovdje bude kao i tamo, ali je normalno da priželjkuješ da sredina u kojoj živiš i radiš zna prepoznati tvoj trud. Pogledajte samo novine koje u Francuskoj svaki dan imaju članak o plesu. Publika tamo nije pametnija ni boljeg ukusa, nego je senzibilizirana pa odlazi na plesne predstave kao i u kino ili na koncert.

Koreogafija Mi-Nous dobila je odlične kritike i uslijedila su brojna gostovanja.

— Mi-Nous je nakon premijere u St. Denisu (predgrađe Pariza) bio prošle sezone na programu Mamut scene u Gavelli. Predstava je gostovala u Sarajevu na Bijenalu mladih Mediterana, nakon toga na Dance zone 2002. u Pragu, na 5. međunarodnom festivalu plesa i kazališta Mladi levi u Ljubljani. Pripremamo se na gostovanje u Ameriku, možda i Kanadu, pozvani smo na festival u Rusiju, a u veljači putujemo u Portugal. Za prvu predstavu to je super. Ipak, važno je naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme, za nas je to bila prezentacija istočnoeuropske plesne scene u Pragu. Mislim da je jako važno imati potporu države za gostovanje na festivalima, kako bi se sve isplatilo, tu ne mislim na novac, nego na uloženi trud. Ja sam se vratila u Hrvatsku ne da bih koreografirala, nego iz privatnih razloga ali imam namjeru nastaviti baviti se plesom. Trenutna situacija ovdje ima dobrih i loših strana. Ovdje autorska sloboda nije još zatrovana tržišnom uvjetovanošću, i to je super. S druge strane, u Francuskoj ili u zemljama poput nje, ako napraviš projekt koji se ocijeni kao vrijedan, onda država mnogo više ulaže. Postoje sustavi, mehanizmi koji to znaju prepoznati, iskoristiti na način da je svima dobro. Ako ništa drugo, osjećate se barem dostojanstveno jer netko stvarno cijeni i razumije vaš trud. A kod nas sve ostaje isto i nakon ne znam koliko dobrih ili loših predstava. Opet iznova baviš se pionirskim radom, dobiješ smiješan novac s kojim trebaš ozbiljno raditi i biti zadovoljan jer moglo bi biti i gore. Možda je to baš dobra zen vježba, ali bilo bi stvarno lijepo početi funkcionirati malo drukčije!

Razgovarala Sanja Hrgetić