Disciplinarne finese

Disciplinarne finese

Chris Jenks (ur.), Vizualna kultura, prev. Zrinka Pavlić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Središnja problematika knjige vizualni je karakter suvremene kulture. Polazeći od toga, kako kaže priređivač, da je ono što vidimo i način na koji to vidimo usko povezano s načinom na koji je naše društvo tijekom vremena »organiziralo svoje oblike znanja, strategije moći i sustave želja«, ova knjiga dakle problematizira strukture viđenja polazeći od paradigmi moderniteta i postmoderne te povijesti vizualnih percepcija. Četrnaest eseja koji se u njoj mogu naći na raznolike načine bave se fenomenom viđenja: polazeći od tehnologije, filozofije, filma, slikarstva i kulturnih trendova te književnosti i fotografije, autori u tekstovima uglavnom primjenjuju sociološki tip analize. Kako navodi sam priređivač (također sociolog), oko u zapadnoj kulturi ima središnju ulogu, te je uvijek na djelu struktura skopičkog režima s dominantnom i snažnom vizualnom paradigmom te lingvistički utemeljenom krilaticom prema kojoj je gledanje i viđenje identično znanju (franc. voir=savoir). Iz rečenoga je potpuno jasno da su tekstovi u knjizi pokušaj formiranja socijalne teorije vizualnoga pod snažnim fukoovskim utjecajem. To doduše nije ni prvi ni posljednji pokušaj, niti je najbolji među dosad postojećima, no knjiga svejedno nudi zanimljive eseje. Četrnaest autora, četrnaest različitih pristupa: mnogi su tekstovi tek slabašna varijanta suhoparna i ne osobito inventivna seminarskog rada, no ima tu i vrlo dobrih analiza. Neki autori usredotočuju se na deskriptivnu analizu retoričkih modela u vizualnoj komunikaciji, npr. Malcolm Barnard obrađuje povijest reklama, David Morley interpretira televiziju kao vizualno-auditivno-ritualni fenomen, a Justin Lorenzen u kratku i sažetu tekstu govori o opsjednutosti fašističkom ikonografijom. U nekim je radovima znanstvenost odnijela prevagu nad prpošnom esejističkom zanimljivošću i dubinom, pa je tako radove Johna Smitha (Tri slike vizualnoga), Michaela Phillipsona (Baratanje »tradicijom«. Perspektiva estetskih praksa i njihove analize u kulturi tehnologije i znanosti), te Iana Heywooda (Akademska umjetnost) zamorno čitati, bez obzira što su korektno napisani.

Gledajte kamo hodate

Najbolji su tekstovi oni u kojima se doista pokušava iznaći socijalna teorija vizualnoga koja bi uključivala sve ono što u svom odličnom uvodnom eseju spominje Chris Jenks: klinička dijagnoza pogleda i perspektive koja je presudna za razumijevanje cjelokupne moderne i postmoderne. Ovakav historijski put vizualnih fenomena — od pozitivističke ideologije čiste percepcije (Comte) preko modernističke objektivnosti čistoga vida u kontekstu definiranja odnosa moći (Foucault) pa sve do postmoderne estetske distopije i hiperstvarnosti (Baudrillard) — nemoguće je razumjeti ukoliko ne razmotrimo društveni kontekst pogleda, te vizualizaciju nedvosmisleno definiramo kao skup strategija spoznaje, želja i ostvarenja moći. Stoga je sociološki pristup nužan i poželjan, no ne i jedini, obvezujući ili pak najbolji. U ostalim tekstovima riječ je upravo o takvu pristupu koji je na tragu filozofijske analize vizualnih fenomena: James Donald odčitava grad kao prostor vizualne kinematografske perspektive u razdoblju moderne i kao prostor koji se urbanistički fiksira, nadzire i kontrolira. U odličnom tekstu Gledajte kamo hodate Chris Jenks uvodi lik Baudelaireova flâneura te nastoji ukazati na značenje urbanog promatrača kao mogućeg načina poimanja društvenog, ukazujući na jednu moguću psihogeografiju i stvarne »prijeteće geografije«. John O’Neill u klasično napisanu tekstu o Foucaultovoj optici uspoređuje vizije smrtnosti i moderniteta, te ukazuje na mračne implikacije okulocentrizma na konkretnom primjeru medicinskog pogleda kao pogleda bez promatrača. Konačno, u tekstu Dona Slatera u kojem je riječ o fotografiji i modernoj viziji, raskrinkava se pozitivistička vjera u vidljivo i njegovo pretvaranje u fetiš. Povijest fotografije ne samo da ukazuje na odnose moći nego zbilju reducira isključivo na ono vidljivo i spoznatljivo osjetom.

Psihogeografija

O problemu odnosa pogleda i subjektivnosti, o položaju vizualnih fenomena u eri fono-logo-centrizma te o pokušajima oblikovanja teorije vidljivoga napisano je dosad bezbroj tekstova, studija i rasprava. Time se, naposljetku, ne bave samo filozofi i sociolozi, nego i autori iz područja kulturnih i/ili kulturalnih studija, teoretičari likovnih umjetnosti, komunikacija i medija, književnosti i filma... Svaki iz vlastite perspektive i koristeći dijelom zajedničku metodologiju i slične reference. No ono što im je zajedničko uvijek je prešutna ili pak eksplicitna teza prema kojoj je znanje istovjetno viđenju, te je sva mudrost u tome da se ta teza prihvati ili destruira: ostalo su samo disciplinarne i programske finese koje slijede manje-više zadan smjer analize. Unatoč plodnim i studioznim pristupima vizualnoj kulturi koji svoj impetus pronalaze u (sada već klasičnim) imenima filozofije i medijske teorije, te se pod geslom pronalaženja disparatnosti između vizije i istine bave dubljim analizama reklama, novinskih tekstova ili likovnih fenomena kojima smo okruženi u svakidašnjem životu, čini mi se da najbolje analize možemo naći na području filma, geografije i tradicionalnog filozofskog problema vidljivosti i spoznatljivosti.

Filmske analize — ne nužno psihoanalitičke provenijencije — koje se bave perspektivama pogleda, smještajem moći i strategijama kojima ona umrežuje znanje/viđenje te ujedno omogućuje skopofilijski sustav želja, među najefektnijima su na tom području. Tu su i analize koje lucidno ukazuju na psihogeografije, urbane mape i strukture koje oblikuju tkivo grada i prostora: promatranje tu nije shvaćeno kao puko geografsko lociranje ili empirijska vježba osjetila vida, nego sociokulturni model za analizu raznolikih metodoloških metafora. Konačno, tu je i tradicionalna filozofija koja nam pokazuje da problem viđenja i znanja nije novitet nastao na pukotinama strukturalizma, nego ima i svoju dublju, u historijskom smislu višestoljetnu povijest. Zbornik koji je uredio Chris Jenks dijelom je na tragu gore navedenih pristupa. Iako nije riječ o najfriškijoj literaturi (izvorno objavljen 1995), ovaj je prijevod vrlo dobar izbor u obilju tematski slične literature. Doduše, upućeni čitatelj u njemu neće naći mnogo novih informacija ili spektakularno intrigantnih tekstova, no svakako će naći barem pet-šest eseja koji u kategoriji socijalnih teorija vizualnoga vrsnoćom pripadaju u gornju klasu.

Tonči Valentić