Dimnjačar

Neki dan na ulici sam susreo dimnjačara. Brzo sam se uhvatio za gumb, pazeći da bude crn, i prošaptao nekakvu želju. Ali, onda sam pogledao oko sebe i vidio da nitko osim mene ne obavlja taj magijski obred koji je nekad bio posve uobičajen; dapače, ljudi su me u čudu gledali, kao da sam sišao s uma. U istom času sam se sjetio da je to prvi dimnjačar kojega susrećem na ulici nakon tko zna koliko godina. Tako sam onda povezao te dvije stvari: ljudi naprosto više ne znaju da dimnjačar donosi sreću, jer dimnjačara nikad i ne viđaju.

Smjesta sam se stao pitati kamo su to dimnjačari nestali, i kamo je nestalo ono nekada tako prošireno vjerovanje da oni donose sreću. Shvatio sam da na to pitanje neću moći odgovoriti ako prvo ne razriješim jedan jošstariji problem: kako su se dimnjačar i sreća uopće povezali?

A da su bili doista povezani, ne treba nipošto sumnjati. Još do prije koje desetljeće dimnjačar je bio gotovo jednako obavezna figura na novogodišnjim čestitkama kao što je zec obavezna figura na uskrsnima. Dapače, u to su vrijeme dimnjačari izdavali i svoj zidni kalendar (na kojem je bila i slika nasmijanog dimnjačara). Podrazumijevalo se da su upravo oni, kao srećonosci, za to pozvani: takve kalendare nisu izdavali ni poštari ni željezničari ni smetlari, ni ikoja druga profesija. Dimnjačari se nisu pitali kako su to ljudi počeli vjerovati da oni donose sreću, nego su nastojali iskoristiti priliku.

Ali, o tome su se pitali drugi, uglavnom razni dokonjaci poput mene, koji sam to odlučio i istražiti. A budući da sam znao kako dimnjačarstvo nipošto nije neko staro zanimanje (jer u prošlim stoljećima dimnjaka nije ni bilo, a za one malobrojne vlasnici su se brinuli sami), mislio sam da neće biti teško ustanoviti kako je i zašto dimnjačar postao simbolom sreće. No, tu sam se ljuto prevario: ne samo da u knjigama nisam našao ništa o tome, nego mi ni stručnjaci nisu mogli pomoći, ni oni nisu znali ništa pouzdano. Mogli su samo nagađati, kao i ja.

A u kojem je smjeru to nagađanje išlo, lako je naslutiti: ono se kretalo oko simbolike vatre i dima. Vatra o kojoj se tu radi nije ništa drugo nego domaće ognjište, oko kojeg se obitelj okuplja i uz njega veže svoj život. S toga ognjišta dim se diže u visine, prema nebu. On je zapravo molitva tom nebu, obraćanje silama koje upravljaju svijetom. Dimnjačar se pak, čisteći dimnjake, brine da ta komunikacija bude prohodna i da se ne prekine. Ako naša molitva kroz čist dimnjak stigne do neba, dobit ćemo ono što od neba tražimo. Dimnjačar, proizlazi iz toga, donosi sreću. Dapače, sreću donosi i svaki susret s njim. Potrebno je samo tu sreću uloviti, a lovi se ona uz pomoć gumba, koji simbolizira čvrstoću i sigurnost. Kad se, dakle, pri susretu s dimnjačarom uhvatimo za gumb i nešto poželimo, to je isto kao da smo se uz sreću prikopčali, i ona nam više neće pobjeći.

Upravo zbog takva vjerovanja, imali su i dimnjačari u našim gradovima osobit položaj. Bili su oni časni i ugledni građani, svi su ih rado primali i pozdravljali, častili ih za blagdane, a mnoga su djeca željela postati dimnjačari. Dimnjačar je ponosno nosio svoje ljestve, četke i kugle, i svagda je bio dobre volje, jer je uživao u svojoj ulozi donositelja sreće. Ulazio je čak i u tramvaje, onako čađav, i nitko nije gunđao ako bi se dimnjačar o njega očešao, jer je i to donosilo sreću.

A onda se to promijenilo. Dimnjačari se sve rjeđe viđaju po našim ulicama, a i kad prođu, malo ih tko zapaža; o hvatanju za gumb nema pak ni spomena. Kako je došlo do toga? Zašto su se dimnjačari povukli u duboku anonimnost, i zašto više nitko ne zna da oni donose sreću?

Tkogod brzoplet mogao bi kazati da je stvar vrlo jednostavna: promijenio se način loženja, i u tome je sve. Više se ne kuha na drva, nego na plin i struju, pa dimnjaci pri tome nemaju nikakve uloge. Više se ne grijemo na ugljen, nego na vrelu vodu iz toplane, pa nam opet dimnjak nije potreban. Nije nam, dakle, potreban ni onaj tko ga čisti. A iz toga onda slijedi i sve drugo: ako nam čistač dimnjaka nije potreban, onda on ima manje posla, pa je i logično što ga rijetko viđamo. Ako ga pak rijetko viđamo, onda nismo ludi da uz njega vežemo svoju sreću: mi svoju sreću želimo viđati često, a ne rijetko.

No, viđamo li je doista? I, kad je vidimo, kako je prepoznajemo? Na to je već malo teže odgovoriti, i zato je onaj odgovor o načinu loženja brzoplet. Način loženja nije se promijenio onako korjenito kako su dimnjačari temeljito nestali s naših ulica. Klasičnih dimnjaka još uvijek ima mnogo, ima ih tako mnogo da bismo dimnjačare morali ipak ponekad susresti.

A ako ih ne susrećemo, onda je to zacijelo zbog toga što oni ne ističu obilježja svoje profesije, ne hodaju gradom u onoj crnoj uniformi sa zlatnim gumbima i sa četkama na ramenu; radije se odvezu autom na lice mjesta, ondje se presvuku i obave posao. A tako postupaju s nekakvim razlogom. Taj razlog opet nikako nije u suvremenom načinu loženja, nego u suvremenom shvaćanju sreće.

Dimnjačari, naime, znaju da mi više ne vjerujemo kako nam susret s njima može donijeti sreću, ni kako sreća počinje od domaćeg ognjišta. Ono što nama za sreću treba, suviše je složeno, hirovito i mutno da bi se moglo dosegnuti običnim hvatanjem za gumb. Naša sreća nije više onako jednostavna, nedužna i obična kao nekad.

I, tu smo zacijelo u krivu. Sreća, naime, i ne može biti drugačija nego jednostavna, nedužna i obična, baš po mjeri dimnjačara. To sam osjetio i ja kad sam se, prilikom onog susreta s dimnjačarom, uhvatio za gumb: ustanovio sam da on visi na samo jednom končiću, i da je prava sreća što ga nisam izgubio.