Čuvari vremena

Čuvari vremena

Sjećanja na davne dane

Kad je neki dan Premerl, nakon duga, živa razgovora prepuna gustog zajedničkog perfekta, u kojem smo obojica uživali kao uvijek u posljednjih četrdeset i pet godina, otišao iz redakcije, rekla mi je Ivana: »Jesi li ti svjestan da vas dvojica posve različito govorite kada ste sami ili društvu još koga? To su dva jezika koji nemaju nikakve veze. U prvom slučaju ne razumijem gotovo ništa, ali je svima jasno da vi uživate.« Ivana je, dakako, imala pravo. Njezinih nekoliko rečenica pokrenulo je, međutim, lavinu sjećanja i višednevno samoispitivanje.

Naše prijateljstvo, Premerlovo i moje, u većim ili manjim amplitudama prijepora, udaljavanja, negacije i odanosti traje gotovo cijeli život. Više se ne sjećam vremena u kojem nije postojao Premerl. I ljubavi su imale svoje doba, samo je on bio svevremenski. Zajedno smo trčali za Mladost dalekih pedesetih, bili smo nezamjenjiv par, prva i druga dionica u štafeti 4x100 metara. Rijetko smo gubili trke štafeta — one previše nalikuju životu. Toliko smo se dobro poznavali da smo ulazili u izmjene bez markiranja prostora, što je tada bilo nezamislivo. Zajedno smo godinu dana studirali arhitekturu. Sve sam nacrte i programe izradio na njegovu stolu. To je mnogo dugih zajedničkih poslijepodneva. Šetao sam njihovu jazavčarku Riju, koja je bila najpametnije i najzločestije pseto u Zagrebu. Često sam se pitao da li je ona doista samo pas. Sve njezine slabosti bile su naime posve ljudske. Samo su joj vrline bile pseće. Mislim da sam bio jedina osoba izvan familije Premerl koja je prošetala Riju Maksimirskom cestom, u kojoj je tada gotovo svaka kuća imala gostionicu. Rija se gegala na svojim kratkim, činilo se reumatičnim nogama i prezirala sve na ulici. Ljudi su to zaslužili. Nitko na svijetu nije mogao ubrzati ili usporiti njezino kretanje. Budući da sam jeo zeca a la vild kojeg je priredio Premerlov stari, bio sam dio posvećena kruga i ona me podnosila. Nakon godinu dana prešao sam na kroatistiku, a Premerl je diplomirao arhitekturu. Zatim je magistrirao i doktorirao, ali što ćemo s magistrima koji ne prodaju Plivadone i doktorima pred kojima se žene same ne skidaju!

Zajedno smo gledali sve filmove u Kinoteci pedesetih i šezdesetih godina. Premerl je uvijek preglasno komentirao detalje, zato što ima, kaže, takav organ. Prve pijanke u kultnoj gornjogradskoj birtiji Faniki, kojoj se pod mazao uljem, bio posve crn i oštro mirisao na kemikalije, prepune lošeg alkohola, osobito ruma, odbolovali smo opet zajedno. Nema gotovo ničeg što moraju proći mladi ljudi u čemu nismo bili i mi. Pušili smo lule i užasavali putnike u tramvajima. Mi smo zapravo krasni, rekao bi tada Premerl, samo nismo za ljude.

Naše je prijateljstvo prošlo, preživjelo sve faze koje obilježuju dugovječna druženja. Ono ima slojevitu prošlost i često razmišlja o njoj. Mi jedan drugom svjedočimo naše najljepše, najluđe, mlade godine, pamtimo sve pojedinosti koje tvore naš svijet. Mi smo čuvari vremena koje je proteklo kroz nas i žigosalo nas trajno svojim tragovima.

Kajkavština koju govorimo ishodi iz kraja četrdesetih i posve je jasno da Ivana nije ništa razumjela. To je jezik našeg odrastanja, a ono se, za ovu generaciju, dogodilo u potpuno nejasnim, nečitkim okolnostima. Po mnogim znakovima, po jeziku ponajprije, mi smo fosili civilizacije koja pomalo iščezava. Osim toga, njezina majka — a jezik, znamo, dolazi od matera — govori najljepšu splitsku čakavštinu koju sam ikada čuo. Već je više od trideset godina u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski, piše sjajnu poeziju na standardu, izdaje knjige, a njezin splitski zvoni kao da nikad nije izašla iz Varoši i Vidovićevih sjena. Prijateljujemo od njezinih prvih zagrebačkih dana, uvijek smo govorili svoje jezike, čakavski i kajkavski, i uvijek smo se sjajno razumjeli.

Grad u kojem je nastala naša kajkavština više ne postoji. On živi u našim sjećanjima kao što je i njegov jezik dio samo naše memorije. Izgled ulica i trgova, zagrebačke vedute, čuvaju fotografije i filmovi, atmosfera i miris grada zauvijek su nestali. Maksimirsku cestu koju pamtim, njezine gostionice i željezarije, njezinu familijarnost, zvukove života i jesenska praskozorja sa seljačkim kolima koja se u koloni sporo vuku prema Kvatriću prepuna jarkih listopadskih pigmenata znaju samo oni koji su je tada gledali. Kola su cijeli dan stajala oko trga, sve je mirisalo po konjima i zemlji, po selu i zreloj jeseni koja je palila krošnje gradskih drvoreda. Mlijeko su po kućama raznosile kumice i, kada bi se skuhalo, prekrilo bi ga debelo, masno vrhnje. Noževe i škare oštrili su brusači po dvorištima brusevima na nožni pogon, a iskre su frcale na sve strane. Skromno odjeveni muškarci vukli su drvena kolica natovarena vrećama i izvikivali svoje otegnute poruke: »Peska belega, belega peska!«. U podrumu svake kuće postojala je tada veškuhinja, a pranje velikoga veša, kako su govorile naše mame, bio je prvorazredni društveni događaj. Mi smo uživali jer toga dana nisu vrijedila uobičajena pravila i satnica života.

Za sve je postojalo kajkavsko ime, cijeli naš svijet bio je kajkavski. Već godinama ne govorim jezik svojega djetinjstva. Naša današnja kajkavština tek je blijeda sjena razgovora koje smo vodili potkraj četrdesetih. Premerl, čuvar mojega vremena, uvijek je poticaj za nostalgične povratke davnim danima kad govorimo jezik koji Ivana ne poznaje, a mi smo sretni poput djece. U sabiranju vremena, u starenju, sve nam bliži postaju udaljeni događaji iz djetinjstva, ponovno se sjećamo stvari o kojima desetljećima nismo razmišljali. Tako Premerlu i meni iz tame vremena izranjaju riječi koje smo zaboravili, koje su se pritajile negdje u pamćenju. One su krhotine svijeta na odlasku, iz kojeg ima malo preživjelih. Ako i one nestanu, više ga nitko neće svjedočiti. Vraćene iz zaborava obasjale su naše vrijeme nježnom svjetlošću umrlih zvijezda: »abrihtati, ajngemahtes, ajnpren, ancug; badecimer, beteg, beštek, bodec, bogec, bug (hlače imaju bug); cafuta, canjek, ciferblat, cifrati, ciknuti, cimer, cujzek; če, čepiti, čkometi; dečec, dečki, dodrt, dragati, drobiš; escajg, eslinger; fačuk, fajn, fajrunt, fakin, falačec, fašnik, fehtati, fergismajniht, firtl, fkaniti, fleten, flundra, frtalj, furt; gešmak, glih, glibljina, gmajna, grabancijaš, grincajg, gumb; haklati, hariti, hasen, haustor, hincati se, herihter, hiža, hoblati, hraček; imati rad; jalen, japa, jezero, jokati, jopec; kača, kajgod, kaštiga, keber, kečka, kek, kibic, kikla, klofer, kloferštok, kmica, kramp, kušlec; lajbek, larfa, landrati, leberknedl, leto; mam, maša, merlič, meštrija, mišung, modlin, mozul, mužača; najža, nazaj, ničemuren, nigdar; občutek, ober, obleka, oblok, odvetek, ogrlič, oreh, orsag, osel; pac, pajdaš, pajzl, palandra, pes, pevec, plebanuš, požirak, preveč, puca, puklja, purger; rafung, regetlin, reklec, rešt, rihtar, romar, roža, rubača; sajdnpapir, salcgajst, sejeno, sfundati, skup, smuja, snubok, snočka, spominek, spravišče; šajba, šarafnciger, šekret, šercl, širajzl, šlafrok, šloprok, šmirgl, šmirglpapir, šnenokrl, špajscimer, špancir, špancirštok, šparhet, šperhakl, špigl, špital, špot, špricer, šrafštok, štacun, štamprl, štemajzl, štenga, štiklec, štokrl, štrik, štrudl, štrumfe, šufnudl; tat, tenja, tolvaj, totentanz, tram, trsje, trucati; vajngulaš, vandrokaš, vanshajanje, vanjkuš, varaš, vaseršpacn, vekomaj, verzuš, vezda, vlačuga, vritnjak, vračiti, Vuzem; zahajati, zajec, zapirati, zarajtati, zavrček, zabiti, zdurati, zgibica, zimica, zlahkotenje, zmed, zmeknuti, zrihtati; žakel, želva, žitek, žlajf, žmah, žmikati, žuhek. Nabrajanje ovih riječi nalikuje sastavljanju kostura koji je nekada, ne tako davno, bio pravi život.

Od svih dana u godini moja je familija osobito štovala i slavila Badnjak, Uskrs i Valentinovo. U ovom se poretku krije, rekao bih, i njihov rang i naš emotivni odnos. Za svakog od njih pripremala su se posebna jela. Njihov izbor i popis bio je rezultat dugogodišnje selekcije, što opet znači da je svaki blagdan karakterizirao i specifični miris. Božić i Uskrs mirisali su posve različito. Pripreme su trajale danima, bile su vrlo pomne, gotovo ritualne. Svi smo sudjelovali i svi smo u povišenu raspoloženju očekivali veliki, svečani finale. I danas, nakon mnogo godina, dovoljan je tek jedan miris da u meni probudi mnoštvo slika, cijele filmove s prizorima iz tih nezaboravnih, čudesno ozračenih dana.

Na Valentinovo, kad se vrapčeki ženiju, na dan sirotinjske ljubavi, bila je godišnjica braka mojih roditelja. One su se slavile u najužem obiteljskom krugu, bile su komorne i pomalo sjetne. Još pamtim večere u Palaceu, nas četvero oko stola, dva muškarca i dječak s damom, diskretni miris jela (po maksimi Kvatrića jelo se »čuje« samo u jeftinim pajzlima), uštirkani damast, brda blistava porculana i preteški beštek za moje male dječje šake (srebro ili alpaka?). Svi su zvukovi prigušeni, konobari se kreću posve nečujno, serviraju bez zvuka, iza očevih leđa, kroz guste zastore, gledam kako vani, na ulici, u žućkastoj rasvjeti, pada gusti, teški, nijemi snijeg. Jedem posve odsutno, čekam da mi nož isklizne iz prstiju, sve mi je previsoko, preveliko i preteško (hotelske blagovaonice nisu projektirane za mršave prvoškolce). Matija me hrabri pogledom, a ja mislim da se danas, usprkos gustu snijegu, Domjanićevi tičeki morti ne buju smrznuli.

Svi u dvorani konverziraju ispod glasa, zapravo šaptom. Slušatelji su lagano nagnuti prema govorniku i pažljivo klimaju glavama. Čitav prizor nalikuje na dobro uvježbanu pantomimu. Calkelner kontrolira neprimjetno cijelu dvoranu i jedva vidljivim znakovima upravlja svojim podređenima. Tek ispražnjene čaše odmah su napunjene, prazni tanjuri nestaju, novi, zagrijani i puni, ponovno su na stolu. Odlažem escajg kako su me trenirali. Austrougarski kadeti vježbali su ove vještine s enciklopedijama pod laktovima i na glavi. Leksikonima je mjesto na polici, u glavi. Oni znače pravi red stvari. Čekam desert u situaciji posve gluhonijemoj. Razgovaram s Matijom. Očima.

Na povratku nismo uzeli taksi. Zbog susjeda. U onim danima valjalo je paziti što se pokazuje javnosti. Snijeg je bio posve netaknut. Niti su ljudi prošli, niti su ptice sletjele. Tišina snježna. Potpuna.

Mladen Kuzmanović