Čudo iz kadra

Čudo iz kadra

Ante Šakić rođen je 1922. na Dugom Ratu kod Omiša. Po profesiji je bio viši samostalni komercijalist.

Mladost je proveo u Osijeku, gdje se 1942. počinje baviti fotografijom. U Osijeku polaže šestomjesečni fototečaj kod Foto Legradića, nakon čega pristupa Fotoklubu Osijek, koji u teškim ratnim uvjetima Drugog svjetskog rata praktički životari.

S dolaskom u Zagreb godine 1956. pristupa Fotoklubu Zagreb da bi od 1957. do 1962. izlagao u okvirima klupske izložbene djelatnosti. Od 1963. do 1975. nastupa kao samostalni izlagač, da bi od 1979. ponovno izlagao u okvirima Fotokluba Zagreb.

Godine 1982. u povodu četrdesete godišnjice bavljenja fotografijom i 25. godišnjice izložbenog amaterskog rada priređuje svoju drugu, retrospektivnu izložbu fotografije u Salonu Fotokluba Jadran u Splitu, gdje izlaže 43 crno-bijele i 31 fotografiju u boji. Treću samostalnu izložbu održao je 1984. u Salonu Fotokluba Partizan u Križevcima, gdje izlaže 61 crno-bijelu fotografiju. Osim sa crno-bijelom fotografijom eksperimentirao je i s fotografijama u boji.

Izlagao je na mnogim izložbama fotografije, u zemlji i inozemstvu, gdje postiže dobre rezultate i osvaja niz nagrada. Stječe uvjete za dobivanje počasnoga zvanja kandidata majstora fotografije Fotosaveza Jugoslavije, no zbog pogoršana zdravlja to ne ostvaruje.

Njegovu fotografsku biografiju, o njegovoj kompletnoj izložbenoj djelatnosti, danas nije moguće složiti jer je nakon njegove smrti zagubljena njegova fotografska arhiva.

Umro je godine 1988. u Zagrebu.

Vladko Lozić

Fotografije Ante Šakića karakterizira emotivnost, koja svojom suptilnošću asocira na dobro komponiranu melodiju, na sklad i pročišćenost pomalo zasanjana mira. Tražeći smisao svoga rada uspostavio je prisni odnos s vlastitom stvarnošću, pretočio je u svoja djela, neopterećeno i s puno pažnje spram prirode.

Odnos prema okolini i oblicima što ih u njoj pronalazi otkriva svu punoću značenja, njegov istinski doživljaj zbiljske oblikovnosti, sretnije i ljepše kada izbjegne dosegu čovjekove ruke. Toj čaroliji i uzvišenosti on odaje počast, strepeći da mu ni jedno čudo ne pobjegne iz kadra, osim u slučaju kada to samo svjetlo odluči. Ali ni tada se to ne događa slučajno, jer prostor slike fotograf ne shvaća kao zadani okvir mogućih događaja; vrijeme i prostor potpomognuti gibanjem svjetla u tami ili pak tame u svjetlu otvaraju njegovu sliku doslovno u svim smjerovima. Dvodimenzionalna ploha tako dobiva i dimenziju više, osjećaj dubine, a time i želju da se i sami u njome krećemo.

U takvim odnosima nalazimo prave mjere između prepoznatljivog i nepoznatog ili za mnoge od nas tek ponovo prepoznatog, a njegovim okom i kamerom objavljenog. Likovna je to zbiljnost, realnost sazdana od elemenata koje tvori priroda, istina sazdana od njezinih oblika, fascinacija koju u vrtlogu vlastitog života, zahvaljujući fotografu, nanovo otkrivamo. Ali, otkrivamo i nešto više, kako mnogi od nas nisu izgubili smisao za čuđenje i otkrivanje lijepog, a to znači i poštivanje ambijenta koji njegova fotografija uvodi u prelijepi svijet već uskoro mogućeg gubitka. Upravo u toj sposobnosti da nas potakne i pokrene na razmišljanje očituje se posebna moć Šakićeva stvaranja, a to je i dokaz da pred tim svijetom, njegovim i našim, ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni.

Zdenko Kuzmić