Brazilska avangarda

Brazilska avangarda

Kroz prozor (Altraves de Janela), Brazil, 2000; red. Tata Amaral; ponedjeljak, 18. studenoga, 23. 05, HTV 2

Nažalost, kao i o većini kinematografija koje nisu ili vezane uz Hollywood, ili nemaju preveliku filmsku tradiciju, ili nisu izvele trenutačni proboj na svjetsko tržište — tako i o brazilskoj nacionalnoj kinematografiji prosječni filmski konzument zna malo ili ništa. Ono malo znanja odnosi se na tek rijetke međunarodne iskorake brazilskoga filma kakav je prije četiri godine učinila socijalna drama Central Station (Central do Brasil) redatelja Waltera Sallesa, koja je svoje hrvatsko ukazanje doživjela na Prvom motovunskom festivalu.

Kratki ciklus relativno recentnije brazilske produkcije (najbrže nam iz Brazila stižu, naravno, sapunice) koji nam je u kasnim noćnim satima svakoga ponedjeljka upriličila Hrvatska televizija stoga je bio prigoda za koliko-toliko krpanje rupa u znanju o kinematografiji koja se godišnje unutar nacionalnih granica predstavlja na tri velike smotre, dok se četvrta priredba brazilske godišnje produkcije održava u Miamiju, gradu s velikom hispano, pa posljedično i brazilskom manjinom. Upravo na festivalu u Miamiju film Kroz prozor (pretposljednji u ciklusu koji nam je prikazala HTV) redateljice Tate Amaral nagrađen je za najbolji film, scenarij i glavnu glumicu (Laura Cardoso), a film, koji je svoju premijeru doživio na cijenjenom festivalu u Roterdamu, postao je i apsolutni pobjednik brazilske filmske smotre u Recifeu. Nabrajanje ovih podataka služi nam zapravo kako bismo pokušali dočarati lik i djelo redateljice Tate Amaral, četrdeset jednogodišnjakinje iz Sao Paola koja je već za svoje prvo igrano djelo A Starry Sky (1995) na raznoraznim festivalima pobrala čak dvadeset i četiri nagrade. Amaral je inače jedna od nositeljica brazilske video-filmske avangarde što se može zamijetiti u njezinu igranom opusu, pa tako — doduše u maloj mjeri, i u ostvarenju Kroz prozor, priči o umirovljenoj medicinskoj sestri i samohranoj majci Selmi (L. Cardoso) čiji idilični život sa sinom tinejdžerske dobi Raimundom (Fransergio Araujo) naruši čudnovato sinovljevo ponašanje.

Naravno, već iz i ovako kratko prepričanoga sadržaja može se uočiti kako dramatsko-psihološki odnos glavnih likova svoju osnovu ima u Edipovu kompleksu, koji je ovdje uvjetovan činjenicom da Raimundo uglavnom iskorištava beskompromisnu privrženost svoje majke (što će uostalom odrediti i sam kraj filma), iako nam u pojedinim scenama Amaral redateljski vrlo vješto nagovještava i mogućnost incesta.

Trilerski podzaplet

Poneki gledatelj mogao bi možda biti nezadovoljan plitkošću raspleta trilerskoga podzapleta radnje koji služi tek pukoj informaciji o Raimundovim svakonoćnim izbivanjima, ali jedina prava priča Amaralinog filma ionako se odvija unutar Selmina svijeta posloženoga od kockica koje se ona, unatoč svojem poštenju i altruizmu — a za ljubav voljenoga sinčića — ne usudi ni dodirnuti — a kamoli srušiti. Raimundo — nesređeni i objesni tinejdžer, ovdje je tek objekt slijepe majčine ljubavi. Stilski, Amaral je puno bliža europskoj ugođajnoj tradiciji (mnogi će tu tradiciju u današnje doba proglasiti jednoznačno dosadnom) negoli pretjeranoj vizualizaciji, izuzimajući kratke zamračene montažne prijelaze, vjerojatno kao posljedicu dugogodišnjega bavljenja eksperimentalnim žanrom, a koji u ovom slučaju sugeriraju sve snažniji gubitak komunikacije između majke i sina.

Kroz prozor zasigurno valja ubrojiti u vrh suvremene brazilske produkcije, a možemo se nadati da daljnji opus Tate Amaral neće u potpunosti ostati izvan našega promatralačkog domašaja.

Ivan Žaknić