Ambiciozno i raskošno

Nigdje u Africi, red. Caroline Link

U možda nikad boljoj retrospektivi suvremenoga bavarskog filma u nas treći kinofilm Caroline Link Nigdje u Africi bio je jedna od najvećih poslastica. Danas 38-godišnja redateljica Link debitirala je za Oscar nominiranom dramom S onu stranu tišine (1996) o odnosu gluhonijemih roditelja i njihove glazbeno nadarene kćeri, tri godine potom adaptirala je dječji roman Ericha Kästnera Tonček i Točkica, a Nigdje u Africi, prilagodba autobiografskog romana Stefanie Zweig, najambiciozniji je i produkcijski najraskošniji projekt njezina dosadašnja opusa.

Opor predložak

U središtu zbivanja njemačka je židovska obitelj Redlich — supružnici Walter i Jettel u ranim četrdesetim godinama, te njihova kćerkica Regina — koja pred nacističkim terorom bježi u Keniju, gdje je Walter dobio posao upravitelja farme jednog od engleskih vlastelina. Sudeći po filmu, predložak Stefanie Zweig podjednako je nesentimentalan i opor u slikanju židovske patnje tijekom holokausta kao i znameniti Dnevnik Ane Frank. Walter i Jettel osobe su različitih karaktera, često su nezadovoljni jedno drugim, tako da umjesto obiteljske idile koja usprkos teškim uvjetima suvereno opstaje (što bi bilo uobičajeno u holivudskoj vizuri) gledatelj svjedoči neprestanoj tenziji u odnosu supružnika, čija je protuteža entuzijastično prilagođavanje male Regine tzv. crnoj Africi.

Carolin Link maksimalno koristi prednosti očito pozamašna budžeta, krasnog stepskog pejsaža i živopisnih običaja kenijskih domorodaca, kreirajući film pun vizualnih užitaka (odlična uporaba sinemaskopa). No povremeno neće odoljeti lakim rješenjima poput vizualnog naglašavanja sićušnosti ljudi u stepskim prostranstvima, ili posve nepotrebnih brišućih zumova. Najviše oči, odnosno uši, ipak bodu vrlo stereotipni trenuci u kojima Jettel prognozira brzi kraj nacista jer »Nijemci su narod Goethea i Schillera«, ili posve suvišno verbalno naglašavanje ionako jasna antisemitizma kenijskih Britanaca odnosno diskriminacijskog karaktera Jettelina početnog odnosa prema crncima koji načelno može podsjetiti na onaj nacista prema Židovima. Na sreću filmom pored vizualne ljepote dominiraju narativna lakoća, što je još važnije istaknuti s obzirom na trajanje od 141 minute, pametno nizanje ironičnih situacija (Britanci pred nacistima izbjegle Židove formalno treitiraju kao ratne neprijatelje jer su njemački državljani; židovske žene oduševljene su luksuznim uvjetima internacijskog zatočeništva, koje im je mnogo draže od slobode na bijednim farmama, i dr. ) te psihološka uvjerljivost likova i odnosa. Posebno je zanimljiv lik Jettel, u odličnoj izvedbi Juliane Köhler, žene koja odiše gracilnom ranozrelom erotičnošću, koja ne bježi od flerta, a bogme ni od njegove realizacije, i koja u razdoblju od nekoliko godina uvjerljivo prelazi put od osporavateljice Afrike do zaljubljenice u nju.

Indikativna posjećenost

Usprkos žetvi na dodjeli Njemačke filmske nagrade (najbolji film, režija, fotografija, glazba i sporedna uloga) te Specijalnoj nagradi žirija i nagradi FIPRESCI-a u Karlovym Varyma, Nigdje u Africi imao je razmjerno slabu gledanost na matičnom njemačkom tlu. Dok je svaki od prva dva filma Caroline Link vidjelo gotovo dva milijuna kinogledatelja, treći je imao posjet od svega osamstotinjak tisuća ljudi. S obzirom da se u filmu višestruko postavlja pitanje o suživotu (Židova) s onima koji su aktivno i pasivno podupirali nacističku strahovladu, relativno slab gledateljski odjek možda je svojevrstan odgovor na to pitanje. Reiner Werner Fassbinder, kojem je posvećen dokumentarac Fassbinder u Hollywoodu, također prikazan u okviru Bavarskih filmskih dana, zasigurno bi imao što reći o tome.

Damir Radić