Amarcordijada na socijalistički

Amarcordijada na socijalistički

Ne dao bog većeg zla, red. Snježana Tribuson

Nakon Fergismajnihta Jakova Sedlara i Kraljice noći Branka Schmidta, dobili smo treći suvremeni hrvatski film nostalgije. Ne dao bog većeg zla, odmah treba reći, ostavlja slabiji dojam i u odnosu na mainstream-solidnost Schmidtova filma i spram pomaknuta Sedlarova camp-uratka. Redateljica Snježana Tribuson ostvarila je suradnju kvalitativno različitih dometa s dvojicom najvažnijih suatora — scenaristom (i bratom) Goranom Tribusonom te direktorom fotografije Goranom Trbuljakom.

Nedovoljna razigranost

Smještajem u socijalističke šezdesete te usredotočenjem na obiteljske odnose, a i provincijskom ambijentacijom, Ne dao Bog većeg zla ponajviše asocira upravo na Schmidtovu Kraljicu noći, ali i filmsku adaptaciju Vieweghovih Sjajnih zeznutih godina; potonja asocijacija nameće se kao primarna s obzirom na višestruko isticanu sklonost Snježane Tribuson češkoj poetici smijeha kroz suze, premda je dominantan opći uzor ovakvih filmova s jedne strane tzv. americana, tj. američki film nostalgije promoviran početkom sedamdesetih, s druge Fellinijev Amarcord. Očito, Tribusonovi nisu bježali od općih tematsko-motivskih mjesta americane iliti amarcordijade na socijalistički način, no to nipošto nije glavni problem filma. On, na jednoj strani, leži u nedovoljno nadahnutu, povremeno drvenom, a povremeno čak i štreberskom (tu ponajprije mislim na posljednju manifestaciju fokalizatorove off-naracije pri odlasku za Zagreb) redateljskom baratanju zadanim motivima, a i nedovoljna glumačka razigranost, na koju otpada dio spomenute drvenosti, nije neznatan redateljski problem (Snježana Tribuson vizualno je odlično odabrala djecu-glumce, no u postizanju njihove relaksiranosti pred kamerom nije bila dovoljno učinkovita).

S druge strane, velik je problem filma dramaturška nerazrađenost i neizbalansiranost. Junakov (tumači ga korektni, no reklo bi se nedovoljno inspirirani Luka Dragić iz Kraljice noći) ljubavni odnos s voljenom djevojkom (gracilna, ljepuškasta i decentna Dora Fišter svedena nažalost tek na dramaturški i vizualno funkcionalni znak) ima nevjerojatno flahovski tretman (zašto se Hana nakon toliko godina napokon zagledala u Sinišu, premda ju je u naručju držao drugi, atraktivniji mladić, to se autori nisu ni potrudili objasniti), ali se zato bezrazložno mnogo vremena troši na odnos junaka i njegova najboljeg prijatelja, koji istina korektno funkcionira u razdoblju djetinjstva, no u tinejdžerskom dijelu filma, zahvaljujući i promašenu nastupu Bojana Navojca u ulozi odraslog junakova prijatelja, taj je odnos sveden na bezličan kliše. S druge strane, snažno profiliran lik junakova ujaka (vrlo dobri Goran Navojec) negdje u drugom dijelu filma posve se zaboravlja, jednako kao i lik junakove sestre, a i Hanin otac kinooperater (simbolična minutaža Bogdana Diklića) zaslužio je veći prostor, no kao što je cijela narativna linija posvećena ljubavnoj priči slabo odrađena, tako ni njegov lik nije mogao imati bolji tretman.

Politički stereotip

Nije naodmet upozoriti i na politički stereotip promoviran u devedesetima, također prisutan u filmu. Naime, gledajući Fergismajniht, Kraljicu noći i Ne dao bog većeg zla, stječe se dojam da su sve čestite hrvatske obitelji bile antikomunističke i antititoističke. Tendencija takvoj političkoj sugestiji razumljiva je u Sedlara i Schmidta kao autora nacionalističkog svjetonazora, dok se u Tribusonovih ona prije doima ili kao poslušno slijeđenje zadanog žanrovskog pravila, ili kao alibi za eventualne optužbe zbog uljepšavanja omrznutog komunizma. Stoga su i ovdje svi važniji likovi u eksplicitnoj ili implicitnoj opoziciji komunističkoj vlasti, dok su njezini nosioci i pomagači prikazani prokarikaturalno. Socijalistička zbilja koje se potpisnik ovog teksta sjeća ipak je bila nešto složenija.

Ranije spomenuto pretpostavljanje muškog prijateljstva ljubavnom heteroseksualnom odnosu logična je posljedica snažne (nježno)mačističke, patrijarhalne tradicije hrvatske filmske kritike, kojoj je svojedobno pripadao i Goran Tribuson. No baš poetika nježnog mačizma polučila je, pored kritiziranih dramaturško-karakterizacijskih linija, i najbolje trenutke filma, one koji tematiziraju odnos junaka i njegova oca (prije rutinski pouzdan nego sjajan, kako unisono tvrdi naša kritika, Ivo Gregurević, no pritom ne treba zaboraviti da je upravo suverena rutinska pouzdanost odlika velikih glumaca). Odnos nježnog sina i bučnog patrijarhalnog oca »koji radi dok drugi planduju« i koji »na svojoj grbači nosi čitavu obitelj« fino je proveden kroz cijeli film i kad on naposljetku dođe do kraja, dojam je da su sve druge narativno-tematske linije bile suvišne. Izvanredno je dobro pogođen taj odnos u svojim laganim mijenama, a njegov fin, decentan, upravo nježan vrhunac sekvenca je sinova odlaska s ozlijeđenim ocem u bolnicu, zbog čega propušta najveći dio maturalne zabave. Trenuci su to u kojima se prešutno potvrđuje dubinska emocionalna bliskost oca i sina, koja je postojala oduvijek, ali se u površinski skučenu odnosu rijetko manifestirala. Trenuci su to u kojima otac neopozivo shvaća da se nježni odnos moći koji postoji između roditelja i djece polako okreće, da sin psihološki postaje otac, a otac će sve više postajati sin.

Povezanost kroz sukobe

U smislu emocionalne autentičnosti, valja izdvojiti i prizore u kojima se junakova baka (funkcionalna Semka Sokolović-Bertok), koja je vječno (ali ne agresivno) snahi prigovarala na hrani, želi s istom snahom (funkcionalna, ali odveć suzdržana Mirjana Rogina), svjesna da joj je smrt blizu, oprostiti posve pomirena. Odnos svekrve i snahe nažalost nije razrađen, ali njihova dubinska povezanost kroz sukobe uvjerljivo je sugerirana bakinim pohvalama snahinoj hrani na samrtnoj postelji, koje su zapravo završna pohvala dugogodišjem suživotu s njom. Snahin tihi plač za preminulom bakom jasno svjedoči ne samo o obostranoj naklonosti nego čak sugerira veću bakinu bliskost sa svekrvom, nego s vlastitim sinom, s obzirom da junakov otac (a bakin sin) tješi svoju suprugu (a bakinu snahu), a ne ona njega.

Polovičnu uspješnost suradnje sa scenarističkim suautorom, redateljica je u nekoj mjeri nadoknadila generalno uspjelijom suradnjom sa snimateljskim suautorom. Goran Trbuljak kreirao je fotografiju koja svojim istovremeno intenzivnim i mekanim bojama odlično podržava traženu nostalgičnu atmosferu, premda nije uspio tijekom cijeloga filma održati isti stupanj stilizacije (reklo bi se i da je bolje učinke postizao u interijernim no eksterijernim prizorima). Svejedno, Trbuljakov je prinos općem, dobro pogođenu ugođaju djela znatan.

Scenarističko-dramaturški neuravnotežen i previše oslonjen na opća mjesta, glumački nedovoljno ekspresivan, ali neosporno dobro profilirana, na trenutke dirljiva središnjeg odnosa oca i sina, te dojmljiva ugođaja, Ne dao bog većeg zla u konačnici nije ostvario visoka očekivanja, reklo bi se mnogih, od kreativne suradnje Snježane i Gorana Tribusana. Tri muškarca Melite Žganjer i pogotovo srednjometražna Crna kronika ili Dan žena ostaju tako najbolji autoričini dosadašnji uratci. S obzirom da je oba snimila prema vlastitim scenarijima, možda bi mudro bilo da se u budućnosti ponajviše osloni na vlastite snage.

Damir Radić