Vijenac 227

Književnost

Hrvatska poezija

Zrnatost poetske slike

Maša Kolanović, Pijavice za usamljene, Studentski centar, Knjižnica Naraštaj X, Zagreb, 2001.

Hrvatska poezija

Zrnatost poetske slike

Maša Kolanović, Pijavice za usamljene, Studentski centar, Knjižnica Naraštaj X, Zagreb, 2001.

Prije stotinjak godina, potkraj devetnaestog stoljeća, Sigmund Freud otkrio je takozvanu cenzuru psihičkog aparata vidjevši zapadnjačke novine uvezene u Rusiju. Novine su bile pune nečitkih mjesta; ruski su državni cenzori crnilom prekrivali nepoželjne riječi i rečenice. Zamislite tu situaciju: čitate novine koje su pune tajanstvenih crnih mjesta, nerazumljvih riječi koje sasvim skrivaju smisao. U slučaju mlade autorice Maše Kolanović, to jest u slučaju njezine prve zbirke Pijavice za usamljene, stvar je naizgled sasvim suprotna, ali je ipak načelno ista. Ona iz novina bira različite riječi ili rečenice, vadi ih iz konteksta, izrezuje i zatim prema vlastitom osjećaju slaže u nove autonomne poruke.

Kolaž sastavljen od riječi iz novina — iako podsjeća na poruke iz gangsterskih filmova, to je već poznati dadaistički postupak, ali je ipak posve nov i svjež u našoj aktualnoj produkciji (kako se netko drugi nije toga dosjetio?). No čak i u takvoj dadaističkoj igri umjetnički koncept nije sasvim izoliran i sačuvan od stanovitog hermeneutičkog čitanja — dadaizam je, što je opće poznata stvar, svojevremeno i nastao pod utjecajem psihoanalize.

Čitanje dnevnih novina, tog neobičnog konglomerata od približno tristotinjak kartica, u senzibilnijih čitatelja može potaknuti nešto slično frojdijanskom radu sna. Ujutro, jedući toplu kiflu, ispijajući kavu i listajući novine; to jest prelijećući pogledom preko naslova te pritom ulazeći dublje u pojedine članke (i pazeći da se olovo ne uhvati na prste), možemo složiti vlastiti nadrealni tekst. Možemo složiti tekst koji bi funkcionirao prema principu rebusa, sna ili umjetničkog djela: podsvijest senzibilnijega čitatelja novina to sigurno svakodnevno čini. Stoga nipošto ne iznenađuje ovaj umjetnički postupak Maše Kolanović. Njezina je metoda djelomično rad frojdijanskog nesvjesnog, kao i poigravanje s različitim razinama i naslagama kolektivnog nesvjesnog — jer novine ipak čitaju stotine tisuća ljudi, zar ne?

Na ovom mjestu dolazimo do druge bitne stvari: a to su novine, same po sebi. Njihov tamni imperativ, njihov čudni rad: veličanje pobjednika svih vrsta, glamoura, konfekcijskog ideala ljepote — riječju imperativ pobjede, ljepote i užitka — nalog je koji briše sve individualne razlike i pretvara nas (čitatelje) u lutke iz izloga. Nije stoga čudno što se naša mlada autorica uhvatila toga demonskog medija, što joj je pažnja zapela upravo na novinama. Njezini kolaži obrađuju različite teme, ona miješa naslove iz sporta, mode, religije i crne kronike, otkrivajući onu drugu stranu tog tamnog imperativa. U svojim slijepljenim stihovima lovi psihozu današnjeg trenutka, shizofreniju, nemogućnost pojedinca da odgovori na izazov da bude bogat, lijep i mlad.

Ljubavna zanesenost

Možda tek kad se dotakne teme ljubavi, Maša Kolanović ostaje ponešto pubertetski zanesena i odjednom podložna iluziji. No, rečeno grubim rječnikom revolucionarne teorije, ljubav je vrlo stara ideologija — najstarija od svih čini se — i bez nje život ne bi bio tako zanimljiv.

Također, ovi stihovi imaju još jedan važan aspekt. Oni posjeduju stanovitu likovnost, stanovitu zrnatost slike; imaju vizualni, dizajnirani izgled, te ih se može smatrati nekom vrstom piktograma, ili čak specifičnih crteža. Jednako kao što prolaze kao poezija, tekstovi Maše Kolanović mogu proći i kao slike.

Evo nekoliko najlucidnijih stihova (u približnoj vizualnoj transkripciji): Bog je uvio svoje namjere u cvijeće, u zoru, u snove, i hoće da čovjek voli / ZAŠTO / je on onda / Ubio djevojku pa je pojeo s paštom. Ili: Ljeti se njišemo i ljuljamo u parku / A što je ono? / NETKO / kada je napao maloljetnu djevojčicu bio je odjeven u crnu jaknu i izlizane traperice. Identitet djevojčice zbog njezine zaštite nije objavljen.

Dakle, pozdravimo ovaj zanimljivi prvenac i pozdravimo pritom žiri koji je imao hrabrosti dodijeliti nagradu ovako bizarnom i nekonvencionalnom tekstu. Knjiga je inače pobijedila na poetskom natječaju SC-a, a ja sam je nažalost tek sad nabavio, pa je eto recenziram s manjim zakašnjenjem.

Rade Jarak

Vijenac 227

227 - 14. studenoga 2002. | Arhiva

Klikni za povratak