Zelim pjevati belkanto

Zelim pjevati belkanto

Opće je mišljenje u svijetu da za belkanto ne treba baš dobro glumiti, nego treba prije svega dobro pjevati, što je po mome mišljenju krivo, jer su te opere potpuno lijepe tek onda kada i gluma dolazi iznutra. Maria Callas bila je nezaboravna kao Norma. A ima li veće glumice od nje?!

Karijera danas najpoznatije hrvatske operne umjetnice u svijetu, protagonistice iznimno uspjelih produkcija poput Šostakovičeve Lady Macbeth Mcenskog okruga, koja za sobom ima nastupe na Maggio musicale fiorentino (Janačekova Jenufa), Bečkim svečanim tjednima (Nataša u Ratu i miru Prokofjeva), koncerte na Salzburškim svečanim igrama i na festivalu u Edinburghu, nekoliko CD-a, vrlo je zanimljiva. Sa šesnaest se godina upisala na Akademiju za glasbo u Ljubljani, s dvadeset je diplomirala, debitirala kao Gilda u Rigolettu i dobila angažman u Operi SNG-a. Postala je senzacija. Velike glasovno-pjevačke kvalitete i vrhunsku muzikalnost već je na početku spajala s rijetkim interpretativnim darom, i uloge su se nizale, između ostalih Donizettijeva Lucia, Rossinijeva Rosina, Violetta u Traviati, Donna Elvira u Don Giovanniju, Elvira u Puritancima...

Osjećate da trebate nešto promijeniti, nekamo se maknuti a to nije tako jednostavno. Nakon što ju je bolest omela da da svoj maksimum na premijeri Puritanaca, odlazi u Beč na četverogodišnji studij kod Olivere Miljaković, nakon čega je 1990. krenula neprekinutom uzlaznom putanjom.

Pjevate najraznolikiji sopranski repertoar. Kakav ste vi zapravo glas?

— Ja sebe hoću prezentirati kao lirski sopran, eventualno lirico-spinto, a drugi me vide kao najmanje lirico-spinto. Recimo: sočan lirski sopran talijanskoga tipa. Počela sam kao koloraturka jer sam počela vrlo mlada, ali na trećoj godini studija moja se profesorica Ondina Otta kolebala između Lucie i Cio-Cio-San u Madame Butterfly za moju diplomsku predstavu. Na sreću smo se odlučili za Luciu. Pjevala sam dijelove Madame Butterfly, ali mislim da je Puccini za mladog pjevača jako opasan, čak i Mimi. Zavede ga, zanese i on jednostavno počne forsirati. Nije mi ga bilo lako pjevati s dvadeset godina, mnogo sam lakše pjevala belkanto.

Sada kao zrela umjetnica pjevate Mimi, što je možda ipak povezano sa sopranisticom pri početku karijere.

— Što ne znači da ju zrela umjetnica ne bi trebala pjevati. Mirella Freni npr. ju je pjevala do kraja karijere. Ulogu se često potcjenjuje, a mislim da u njoj ima puno nijansi koje tek sa zrelošću dolaze do izražaja.

Danas se uz vaše ime najviše povezuje Šostakovičeva Lady Macbeth u kojoj gotovo u jednakoj mjeri koristite svoje pjevačke i glumačke sposobnosti.

— Ona to iziskuje u ekstremnom smislu. No ja svakoj ulozi tako pristupam. Razlika je samo u tome što je Katarina vrlo duga i jako naporna za pjevanje, jednako je zahtjevna pjevački i glumački pa nastaje impresivna sinteza koja iziskuje jako mnogo. Vrlo je složena muzički, ima mnogo tehničkih caka, pianissima, dinamičkih gradacija, velikih skokova, velikih dramatskih akcenata, ali i velikih skakanja po sceni. Godinama je pjevam, prvi sam je put pjevala prije sedam godina, radila sam četiri različite produkcije i svaki put kažem da je više neću raditi, jer je svaki put moram iznova studirati iako je imam u malom prstu. Ipak me privlači.

Usporedite Verdijevu i Šostakovičevu Lady.

— Sasvim su različite. Šostakovičeva je samo parafraza Lady Macbeth. Nemaju nikakve veze ni u fabuli, ni u liku, ni u karakteru. I motivi su im posve različiti. Zajedničko im je da su obje vrlo jake i uzimaju sudbinu u svoje ruke. Shakespeareova i Verdijeva je častohlepna, perfidnija, proračunata, u nje ljubav ne igra gotovo nikakvu ulogu, a Ljeskovljevu i Šostakovičevu samo ljubav vodi i zbog nje je spremna na sve i ne preza ni pred čim. Prva je urbana, druga ruralna. Prva koristi moć što je ima nad Macbethom, a slomi se kad vidi da je ono na što je potrošila svu svoju snagu, sve spletke, bilo besmisleno. Druga se, kad izgubi ljubav, smisao svojega života, gubi u vlastitim emocijama, u vlastitoj nemoći. Svaka je na svoj način vrlo naporna i vrlo zahtjevna. Verdijeva je pjevnija, ali ja sam i Šostakovičevu morala učiniti pjevnijom da bi me manje koštala.

Već dulje vremena i vrlo uspješno pjevate suvremeniji repertoar, znači, i on se može pjevati bez loših posljedica.

— Može, kako da ne. Treba težiti svaku ulogu pjevati na način da nema posljedica. Dakako, ima pjevački bolje i lošije napisanih uloga. Da bi se one lošije napisane svladale na način da što manje štete, potrebno je više vremena.

Volite li više povučene ili otvorene likove?

— Moj je pristup svakoj ulozi dosta introvertiran jer smatram da prava proživljenost i prava gluma dolaze uvijek iznutra bez obzira što ta osoba radi na sceni. Pjevač se i najviše troši kad njegova kreacija dolazi iznutra. Najteže je spojiti dobro pjevanje s emocijama, a mislim da je to tek ono pravo što publiku najviše zadovoljava i, po mome, to je jedini pravi smisao opere. Onda je opera nešto fantastično.

Idu li zahtjevi suvremene operne režije s mnogo pokreta na štetu vokalnog izraza? Održavaju li se te režije u istom obliku i u desetoj predstavi, ili se ipak nešto gubi?

— Katkada. Da se to ne bi dogodilo, a može se dogoditi ako nema dovoljno vremena za uvježbavanje, i da bi se sve skupa sintetiziralo u jedinstvenu cjelinu, za takav je studij potrebno najmanje šest tjedana. Ali, režije se drže. Jednostavno uđu u krv. Izgubi se neka malenkost, ali sve bitno ostaje.

Odgovara li vam taj način rada?

— Da. Radim taj posao zato da bih na sceni nešto rekla, prenijela nešto publici. Ne mora sve biti dobro ako je puno pokreta. Nisu pokreti bitni, bitan je smisao, srž, bitno je tako napraviti da izvire iz mene. Ja sam radila tri različite produkcije Verdijeve Lady Macbeth, u različitoj scenografiji, s različitim kostimima, različitim pokretima i lik je bio različito prikazan, ali nikada nisam radila nešto što bi bilo protiv mene unutra, uvijek je to bilo unutar teksta koji nam nudi muzika.

Drugim riječima, niste bili dovedeni u situaciju da mehanički prihvatite neke redateljske zamisli. Koliko vas poznajem ne biste to ni mogli.

— Ne vjerujem da bih mogla. Naposljetku, čini mi se, ako je nešto mehanički, to nikako ne izgleda dobro, i publika to odmah osjeti. Jednostavno se prekine ona srebrna nit, nema više mistike potrebne da bi se dogodila ona iskra koja prelazi s umjetnika na gledatelja.

Kako nastaje vaša uloga, točnije lik? Kad dođete na prvu probu, imate li vlastitu koncepciju?

— Što se tiče mojeg doživljaja uloge, svakako je imam. Moram ulogu dobro nastudirati uz klavir, a muzika nam uvijek nudi taj unutrašnji doživljaj. Ja barem tako doživljavam svaku ulogu koju radim. Kad dođem na probu, uvijek sam otvorena. Nikada ne smatram da sve treba napraviti onako kako ja mislim. Uvijek me zanima što je redatelj zamislio i u kojem kontekstu hoće predstaviti cijeli komad pa pokušavam u tom njegovu konceptu donijeti svoj koji sam dobila tijekom muzičkog studiranja.

A što ako se ne slažete s redateljem?

— Onda se nadmudrujemo. Moram reći da sam imala sreću jer sam do sada uvijek našla zajednički jezik. Ili sam ja uspjela uvjeriti njih ili oni mene.

Nedavno ste s mnogo uspjeha pjevali Toscu. Zašto je sve pjevačice žele pjevati?

— Jer je to uloga pjevačice. Tosca je velika pjevačica i tragična figura u opernoj literaturi. Možda mi to povezujemo s vlastitom sudbinom, proživljavanjem, isprepletanjem privatnog i glazbenog. Možda je volimo zbog toga, a možda i zbog prekrasne glazbe. Stvarno je fenomenalna, ponese vas, možete u njoj izraziti sve emocije. Svega ima u njoj, ljubavi, dramatike, agresivnosti, snage. Tosca je vrlo jaka osoba ali istodobno i krhka.

Kako doživljavate odnos Tosca — Scarpia?

— Po mom mišljenju tu ima prikrivene erotike s jedne i s druge strane. Scarpia je na neki način privlačan za Toscu i ona se protiv toga bori. Ona ljubi drugog čovjeka i to jednostavno ne ide skupa, ali postoji neko trenje između njih. Isto je i sa Šostakovičevom Lady Macbeth, s njezinim odnosom sa svekrom, koji je mnogo jača figura nego njegov sin. Moram reći da je u svim postavama koje sam radila bio snažan akcent na tome. Baš me zanima kako će to biti kad je budemo radili u Zagrebu.

Govorimo o ulogama koje su vrlo zanimljive kao likovi. Ali vi izvrsno pjevate Händela, ne samo na koncertima što smo imali prilike čuti i u Zagrebu prije nekoliko godina nego nastupate i u scenskim produkcijama njegovih opera. Što vam on znači?

— Händel je jako koristan za svakog pjevača, to je pjevačka higijena. Svako toliko treba pjevati baroknu glazbu da bi se ponovno ušlo u prave tračnice, pogotovo ako se pjeva težak dramski repertoar.

Koliko ste otprilike uloga otpjevali? Ima li još koja što vas posebno privlači?

— Četrdesetak glavnih. Ima ih jako mnogo zanimljivih, i onih za koje ne znam hoću li ih uopće pjevati. Voljela bih pjevati Puccinijevu Manon Lescaut, pa Adrianu Lecouvreur, Annu Bolenu, Luisu Miller, ranoga Verdija, Odabellu u Attili, belkantističke uloge uopće, Normu. Ali što ćete, navikli su me drukčije gledati. Kad s kolegama razgovaram što bi tko pjevao, uvijek naglašavam da mi najljepše i najbolje leži belkanto, a oni mi odgovaraju: šteta tvoga glumačkog talenta za belkanto. Opće je mišljenje u svijetu da za belkanto ne treba baš dobro glumiti, nego treba prije svega dobro pjevati, što je po mome mišljenju krivo, jer su te opere potpuno lijepe tek onda kada i gluma dolazi iznutra. Maria Callas bila je nezaboravna kao Norma. A ima li veće glumice od nje?!

Rekla bih da se gluma u belkantističkoj operi ipak razlikuje od one u verističkoj. Mislim da je možda u belkantističkoj operi teže napraviti dobru glumu.

— Naravno da je teže. Ali jamčim vam da je isti pristup. Ako želite da Tosca bude vjerodostojna, morate jako duboko zaći u taj lik, morate jako introvertirano glumiti da bi ona bila stvarno uvjerljiva. Ako samo mlatarate rukama, nema apsolutno nikakva učinka, barem ne za mene. U verističkoj operi pokreti proizlaze sami od sebe, prema glazbenom predlošku, ali u svojoj biti gluma nije ništa drukčija u belkantu i u verizmu, niti je ja drukčije pravim.

Niste mnogo pjevali njemački repertoar. A Mozarta?

— Pjevala sam Straussovu Arijadnu na Naxosu. Mogla bih pjevati Maršalicu u Kavaliru s ružom, ali u Wagnera se ne bih upuštala. Mozarta sam dosta pjevala. Jako ga volim, ali ga baš ne volim pjevati. Pa ne možete zahtijevati da jednom pjevaču zaista sve leži. Mogu ga dobro otpjevati jer se potrudim to učiniti. Ali ja pjevam sve svojim glasom, a moj se glas koji ima metala i koji ide preko orkestra nekomu kod Mozarta ne sviđa.

Pjevate dosta i na koncertima, najčešće vokalno-orkestralna djela. Bavite li se i Liedom?

— Nisam do sada imala prilike, ali na proljeće bih trebala imati recital Lieda, s modernijim autorima. Tu će biti Berg, Zemlinsky, Mahler, Malecove Radovanove pjesme, jedan moderni slovenski autor i još jedan novitet.

Koliko radite?

— Trebalo bi raditi svaki dan, ali treba napraviti i stanku. Ne valja pretjerivati. Valja naći ravnotežu, inače se stalno vrtite u krugu. U svakom slučaju, ako želite napraviti veliku karijeru, morate jako mnogo raditi na sebi, stalno se morate slušati i pokušati naći greške koje ne zapažate dok pjevate, ali snimka ih bilježi. Mislim da je snimanje vrlo bitna komponenta. Sama sam sebi najstroži kritičar. Pokušavam naći dobre snimke dobrih pjevača. Dobro je imati u uhu taj dobar zvuk, pravo tehničko usmjerenje, to jako koristi.

Je li teže pjevačima danas kad ih ima jako mnogo, ili prije kad je bilo više pjevačkih ličnosti?

— Konkurencija je golema. I upravo zbog toga nema toliko pjevačkih ličnosti. Nitko nije spreman posvetiti toliko vremena samo jednom pjevaču kako je to bilo prije kada nije bilo toliko pjevača na raspolaganju. Sada ni dirigenti ni korepetitori nemaju ni približno toliko vremena za jednog pjevača jer misle, ako ne može ovaj, moći će drugi. Dirigenti su postali diktatori, ne žele surađivati s pjevačem i zajedno nešto stvarati nego ustrajavaju na onome što oni hoće. Pjevač danas jednostavno ne može dati nešto svoje jer mu nad glavom stoje dirigent i redatelj. Morate utrošiti strašno mnogo snage da biste dodali barem malo nečega svojeg. A, ako ne dodate nešto svoje, niste ličnost.

Kad ste u tom svijetu opstali, znači, i vi ste sve napravili.

— Čovjek se sam sebi čudi. Kad sam prvi put radila Verdijevu Lady Macbeth, a dugo sam razmišljala da li da je prihvatim, i kad sam počela s probama, bilo je tako strašno. Nisam mogla otpjevati ni najlakši dio uloge, duet s Macbethom. Digla sam ruke i prepustila se, pa što bude. I na kraju sve možete. To jednostavno tako dođe. Možete ležati i pjevati, izvesti sve komplicirane pokrete. I danas je to jedini način opstanka. Da se pojavi i najsavršeniji pjevač, a da na to ne pristane, ne bi opstao. A, vjerujte mi, ima fenomenalnih pjevača koji, nažalost, nikada neće biti poznati, jer nisu uspjeli postati ličnosti, to je apsurd ovoga vremena.

Da se ponovno rodite, biste li htjeli biti pjevačica?

— Ne bih. To je užasno težak kruh. Ali određeni ste rođenjem i ne možete biti nešto drugo. Ne mislim da bih uopće mogla raditi nešto drugo u ovom životu. Mladima koji se hoće baviti pjevanjem rekla bih: hrabro naprijed, želim vam dobro zdravlje, a prije svega dobre živce.

Razgovarala Marija Barbieri