Zalazak sunca na Bahamima

Zalazak sunca na Bahamima

Kontejner postaje neželjeno dijete, baš poput tanjura satelitske televizije, koje nitko ne voli, no svi će baš njega prvog ugledati. Možda je rješenje upravo u preraspodjeli vrsta otpada. Koji god način da izaberemo, najprije bismo morali misliti o njegovoj konačnoj učinkovitosti, o svim navedenim aspektima, među kojima je manje važno, ali ne i nevažno, da li je na kontejneru serijski naslikan zalazak sunca na Bahamima, ili nešto drugo. Jer ovakav, koliko god se trudio biti sivo neprimjetan, kontejner na kotačima vizualnim je zagađenjem ulice u kojoj se ni kriv ni dužan našao potpuno zasjenio svoju osnovnu, ekološku zadaću

Smeće iz moje kuće od prošlog smo mjeseca počeli odlagati u kontejnere na kotačima. Malo strože ili činovnički ispravno, to možemo nazvati i primjenom novog sistema prikupljanja otpada pokretnim odlagalištima. Prije primjene novog sistema muškarci ili žene, smetlari, odnosno čistači otpada, odnosili su pune vreće za smeće i ostavljali nam prazne, obično tek pola od onog broja koji bi nam uistinu trebao. Oko broja potrebnih vreća moglo se pregovarati tek u vrijeme Božića. No evo, s vremenom, sustigli smo moderno doba sustavom jakih, laganih, pokretljivih, plastičnih kolica koja imaju kapacitet dvostruko veći od običnih, standardnih kanti za otpatke. Nije li i to na neki način trijumf reda, higijene i sigurnosti nad kaosom, prljavštinom i drugim neslućenim opsanostima? Nije li ovo neosporni trijumf dizajna?

Oštri bridovi otpada

Naša lokalna vlast apsolutno je uvjerena u to. Njihov je argumet bio da su plastične vreće pucale ili bi ih nešto iznutra prorezalo, pa bi smeća bilo po cijeloj ulici, što je onda postajalo metom lutajućih životinja. Oštri bridovi otpada tako su ne samo znali isjeći vreće nego i ozlijediti one koji su smeće prikupljali. Štoviše, može se reći, onako da zvuči poput kakve politički korektne kineske poslovice, da »suvremeni način života često proizvodi više otpada nego što može primiti normalna kanta za smeće«, u smislu da »kapitalistički način života stvara više napetosti nego što ih suvremeni čovjek može izdržati.«

U svakom slučaju, vratimo se na pozdravljenu općinsku odluku o primjeni kontejnera na kotačima. Čini se da su svi na dobitku. Kućevlasnici (riješili su se navale lutajućih životinja; nisu im potrebne dodatne kante, kutije ili vreće; dodatno umetnuta plastična folija sprečava širenje mirisa oko kuće, a otpaci se ne zadržavaju na dnu; više mjesta u kontejneru dopušta da se rješavaju i otpada iz vlastitoga vrta; okoliš je na dobitku (manja je vjerojatnost da će se otpaci bacati uokolo, manje će se smeće rasipati po vjetrovitom vremenu); općina (učinkovitiji, jednostavniji sustav, manje smeća po ulicama) i čistači (nije potrebno ručno vaditi otpad iz kontejnera koji se priključuju izravno na vozilo koje prikuplja otpad, pa su i manje šanse za eventualne ozljede; sve stane u jedan kontejner; čišći, sigurniji uvjeti rada). Sve to više sliči nekoj novoj reklami piva Heineken u kojoj su odjednom svi na ulici susretljivi i ljubazni jedni prema drugima. Da su kojim slučajem uveli taj sustav odvoza smeća u Sjevernu Irsku, davno bi nestalo svih nereda.

Veći kontejner — više smeća

Je li ovdje dakle na pomolu još jedan dizajnerski klasik, ili je sve to ipak dio druge vrste smeća? Potražio sam odgovarajuće odgovore na za to mjerodavnom mjestu, u državnoj organizaciji Waste Watch koja se bavi nadzorom bacanja otpada i recikliranjem. Odgovor je uglavnom bio potvrdan — sve više općina koristi se kontejnerima na kotačima i sve je više stanara njima zadovoljno. No, dizajn je u ovom slučaju stvorio i novi problem. Istraživanje koje je naručila lokalna uprava pokazalo je da je tijekom godine u kojoj su uvedeni novi kontejneri za smeće povećana količina bačenog otpada za 25 posto! U sljedećoj godini bilježen je rast od još 7 posto, dok se u trećoj godini situacija stabilizirala, ali nije zabilježeno nikakvo opadanje. U jednome od ponuđenih popratnih objašnjenja kaže se kako je tome vjerojatno uzrok znatno veći kapacitet novih kontejnera, što je potaknulo ljude da se lakše rješavaju onih stvari oko čijeg su se bacanja prije dvoumili. Dalja istraživanja o vrstama pokazala su ne samo da se povećala količina bačene hrane, takozvanog zelenog otpada, nego i proizvoda od stakla, papira, aluminija, čelika i plastike — materijala koji se može reciklirati. Komisija koja se pozabavila tim istraživanjima došla je do zaključka koji se gotovo može postaviti kao neki novi zakon fizike, koji kaže ’što veći kontejner namijenjen jednom kućanstvu, to će ono proizvesti više otpada koji može u njega ubaciti’.

Zanimljivo bi bilo spekulirati o tome da li je to specifično britanski problem koji se nadovezuje na nekadašnji odnos prema dizjanu ravnih površina, kada se govorilo da je lijepa, ravna površina kao stvorena da je Britanci pokriju nekim materijalom zanimljivije površinske strukture. Može li se o kontejneru na kotačima razmišljati u tom smjeru? Vabi li prazan i čist kontejner svojim golemim volumenom na intervenciju praznim kartonskim kutijama, nedjeljnim novinama, starom odjećom, koji ga odmah učine više ljudskim?

Možda su nam zaista potrebni manji kontejneri, veličine od 75 posto volumena normalne kante za smeće, u koje bismo bacali samo ono što ne možemo ni reciklirati ni staviti u kompost. To zapravo nije nikakva nova, ni radikalna ideja. Mnoge europske i američke zemlje donijele su zakone koji reguliraju bacanje smeća tako da se ono strogo razvrstava, posebno papir, posebno staklo, i slično. Otpad koji se može reciklirati baca se na za to određena mjesta, a u naprednijim zajednicama po selektirani otpad dolaze posebne službe, kao što je kod nas tvrtka Magpie Recycling, neprofitna organizacija u Brightonu. Ako su podaci Waste Watcha točni, onda je 70 posto našeg otpada moguće reciklirati ili staviti u kompost i onda moramo biti svjesni da živimo u vrlo neodgovornu društvu. Pogotovo ako znamo da u Danskoj uspijevaju reciklirati 19 posto ukupnog otpada, a 40 posto u Japanu. Čak i Švicarcima uspijeva postići 22 posto.

Svako smeće svome kontejneru

Prikupljanje kućnog otpada za recikliranje ne mora nužno sličiti rasprodaji starih stvari ispred garaže. Sjećam se pionirskog pokušaja s kontejnerima tvrtke IDEO Product Development, koji su bili riješeni četverostrano, a svaki je dio kontejnera bio rezerviran za određenu vrstu otpada. Takve kontejnere odvlačili su i praznili ih također u velike kamione, odmah pored kuće, ali opet u za to priređene posebne odjeljke. Vjerojatno bi većina ljudi i danas poduprla ovakav pristup, s obzirom da istraživanja pokazuju da je više od 90 posto britanskog stanovništva svjesno problema zagađivanja okoliša, a čak 96 posto misli da bi trebalo organizirano reciklirati svakodnevni kućni otpad. Međutim, tek je 13 posto ispitanika priznalo da odvajaju za recikliranje samo ono što misle da je potrebno, a čak 38 posto priznaje da uopće ništa ne reciklira. Sve nas to upućuje na ono što bi u akademskim krugovima nazvali kontradikcijom.

Recikliranje je područje na kojemu bi dizajn — baš kao što je bio slučaj s IDEO kontejnerima — mogao biti od velike pomoći. Kad kupujemo, očekujemo da će razne vrste proizvoda biti u trgovinama izložene po određenom redu. I kod kuće ih raspoređujemo po redu koji sami odredimo. Vjerojatno bismo bili zadovoljniji i kad bismo ih po nekom utvrđenom redu i bacali u smeće. Mnogo kreativne energije ulažemo u oblikovanje proizvoda kojima se svakodnevno služimo, a potrebno je uložiti i dodatnu energiju u rješavanje pitanja otpada. Nisam siguran da i dalje o tome razmišljamo kao o pitanju javnog sektora, jer su gotovo sve tvrtke koje se bave odvozom otpada privatizirane, iako smeće i dalje ostaje u području takozvanog javnog dobra. Možda je upravo zato i razina na kojoj se rješavamo otpada tako niska, da ne kažemo primitivna.

Kontejneri se motaju oko kuće

Kontejneri na kotačima polovično su rješenje. Zapravo, ogledavajući se po vlastitom kvartu ustanovio sam dodatni problem. Dok su vreće za smeće stajale iza kuće ili negdje drugdje, sve do dana kad se dogovoreno otpad odvozio, kontejnere je teže smjestiti. Tko ima stražnje dvorište, rješava tako da kontejner drži tamo, no kuće koje imaju zajednička stražnja dvorišta sa susjedima moraju kontejnere sve dane u tjednu držati ispred kuće. Tako u šetnji mojom ulicom možete vidjeti desetine kontejnera kako se motaju ispred kuća, kao da ih je netko tamo zaboravio. Kontejner tako postaje neželjeno dijete, baš poput tanjura satelitske televizije, koje nitko ne voli, no svi će baš njega prvog ugledati.

Možda je rješenje upravo u spomenutoj presraspodjeli vrsta otpada. Koji god način da izaberemo, najprije bismo morali misliti o njegovoj konačnoj učinkovitosti, o svim navedenim aspektima, među kojima je manje važno, ali ne i nevažno, da li je na kontejneru serijski naslikan zalazak sunca na Bahamima, ili nešto drugo. Jer ovakav, koliko god se trudio biti sivo neprimjetan, kontejner na kotačima vizualnim je zagađenjem ulice u kojoj se ni kriv ni dužan našao potpuno zasjenio svoju osnovnu, ekološku zadaću.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach