Zakašnjeli revival

Znatan je pad zanimanja za europski free-jazz, protagonisti kojeg se sve više okreću modernom, ali harmonijskom jazzu

Jazz poznat po stilskoj dinamici kojom se do sada mogao logično pratiti tijek evolucije te glazbene pojave dvadesetog stoljeća, nije prema očekivanjima tijekom njegovih devedesetih godina donio ništa novog. Free-jazz, dakako onaj europski, ostao je što je i bio, klasični su crnački hard-bop kvinteti prešli još jednu stubu u razvoju, pa se te nove, modernizirane verzije be-bopa nazivaju sada neo-bop, tradicionalni, novim imenima stalno obnavljani, jazz zadržao je sve svoje značajke. Jedino novo, ako je to uopće nešto novo devedesetih godina, bilo je zamjetno uvođenje takozvanog etno-jazza i ponekad možda pretjerano apostrofiranje latinsko-američke glazbe i afro-kubanskog jazza u programima brojnih međunarodnih festivala jazza. Kao da se time željelo jazz opravdati što po nekom nepisanu pravilu nije u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća donio ništa novo i revolucionarno. Modernizacija je pod svaku cijenu dovela jazz u Europi do zida poput primjera dodekafonije u klasičnoj glazbi, o kojoj se gotovo više i ne govori. Logična je posljedica toga bila pojava takozvanih revivala — povratka provjerenim vrijednostima obogaćenih razumljivo i nekim novim glazbenim spoznajama, što također nije nešto nepoznato. Logična je to posljedica zasićenja nekim vrstama za publiku teže prihvatljiva jazza, pa se primjerice bilježi znatan pad zanimanja za europski free-jazz, protagonisti kojeg se sve više okreću modernom, ali harmonijskom jazzu, što u svojim propagandnim materijalima nerijetko s ponosom ističu.

Današnji se prosječni ljubitelj jazza sve više tako okreće starom dobrom swingu ili nekim današnjim derivatima tog stila, pa slijedom toga prihvatljivom bluesu ili rhythm & bluesu, te čak i moderniziranom dixielandu. A u izvođenju tih stilova jazza poznati su već brojni sastavi, primjerice u Njemačkoj, poznatoj inače po free-jazzu. Tako smo tijekom ovogodišnjeg Međunarodnog festivala tradicionalnog jazza u Varaždinu upoznali Blues & Boogie Duo, a tu su i već provjereni interpreti bluesa i boogie-woogieja, pijanisti Axel Zwingenberger i Vince Weber. Velika je Britanija, odnosno jedan od njezinih gradova, Liverpool, također rasadnik interpreta spomenutih stilova. Britanski je Fat Sam’s Band izvrstan izvođač jazza Louisa Jordana i Caba Callowaya, u taj kontekst ulazi i dobro nam već znana blues-pjevačica Dana Gillespie, koja nastupa uz blues i boogie-pijanista Joachima Paldena iz Austrije. Liverpool, poznat po Beatlesima, u ovom je trenutku snažan generator europskih verzija američkog bluesa, rhythm & bluesa, barrelhouse jazza i klasičnog jazza uopće. Tu je ponajprije popularni bradati saksofonist i vokalist Albie Donnelly, a spomenuti se grad odlikuje s nekoliko klubova i festivala s programski profiliranim jazzom spomenutih stilskih odlika. Među vodećim je sastavima tog tipa i duo Bob Hardy & Andy Parker, koji je uz već spomenuta imena i usko vezan uz nastupe poznatih američkih interpreta takva profila poput Ben E. Kinga, Little Waltera, Jaya Hawkinsa, Curtisa Mayfielda, Big Jay McNeelyja i B. B. Kinga.

Spomenuti duo Andy & Bop u sastavu usna harmonika i gitara u svom opisu djelovanja imaju također stilski determinirane termine: barrelhouse jazz, boogie i blues. Prokrstarili su do sada dobrim dijelom Europe, a za nas su zanimljivi jer ih na tradicionalnom festivalu jazza u Varaždinu očekujemo sljedećeg proljeća. Bob Hardy još je 1964. u znamenitom liverpulskom Cavern clubu nastupao s glasovitim Johnom Leejem Hookerom. Poslije će osnovati vlastiti r & b-sastav Juke. Andy Parker karijeru je započeo kao saksofonist u orkestru Clean Slate, a potom je preuzeo i vodstvo američkog benda The Miracles. Kao vokalist ansambla Supercharge nastupio je i s velikanima američkog vokalnog jazza, Rayom Charlesom, Randy Crawford, Robertom Crayom, Taj Mahalom i B. B. Kingom. S uobičajenim zakašnjenjem revival spomenutih stilova jazza očekujemo i u nas.